To je jedan od zaključaka studije „Prećutna marginalizacija – civilno društvo i vladavina prava u pregovorima“, autorke Dine Barjamspahić, koja je urađena u okviru projekta Centra za građansko obrazovanje (CGO) „OCD  Crnoj Gori – od osnovnih usluga do oblikovanja politika – M’BASE“.

„Oblast vladavine prava jedna je od najširih i najizazovnijih u crnogorskim pregovorima s EU jer, između ostalog, direktno zadire u poluge vlasti i široku diskreciju u odlučivanju, koju je crnogorska uprava tradicionalno gajila u nekoliko ključnih oblasti. Iz ugla civilnog društva, postignuti rezultati u oblasti vladavine prava su nezadovoljavajući. Istovremeno, civilno društvo Crne Gore je svjesno i rizika neintegracije Crne Gore u EU. U tom smislu, potrebno je ohrabrivati napredak u procesu, ali i insistirati na dosljednoj primjeni evropskih standarda i najboljih praksi“, ocjenjuje Bajramspajić.

Ova publikacija ima fokus na okvirima, kriterijumima i mjerilima evropske integracije u domenu vladavine prava sa ciljem mapiranja neuralgičnih tačaka u kojima je poželjno aktivnije učešće civilnog društva. Takođe, pruža i retrospekciju odnosa vlasti i civilnog društva u dosadašnjim fazama pregovora sa namjerom da ukaže na novu perspektivu i nedovoljno iskorištene mogućnosti, posebno u periodu nakon dobijanja IBAR-a i završnih mjerila za poglavlja 23 i 24. Takođe, studija sadrži zaključke i preporuke za Vladu, EU, Skupštinu i NVO sektor.

Ukazujući da je „proces evropske integracije svojevrsno vanredno stanje u trajanju bilo koje zemlje u kojem, dobrovoljno i iz sopstvenog interesa, država kandidatkinja pristaje na eksterni i intenzivan skener“, kako bi usaglasila svoje javne politike sa EU, i uz naglasak na značaj inkluzivnosti i udruživanja svih snaga radi postizanja što boljih rezultata i što bržeg konačnog cilja – punopravnog članstva u EU, autorka otvara pitanje – da li su snage u Crnoj Gori danas ujedinjene i rade li zajednički na reformama?

Barjamspahić podsjeća da su dvije trećine prelaznih mjerila iz poglavlja 23 i 24 spunjena do 2018. godine, dok je rad na posljednjoj trećini intenziviran izborom aktuelne Vlada, a period između obilježen stagniranjem i nazadovanjem. Da bi se dobio IBAR, Evropska komisija je faktički, kroz operativne zaključke, prolongirala realizaciju određenih ranije preuzetih obaveza Vlade, a kako bi prethodni šestomjesečni period bio iskorišten da se naprave samo pripreme reformi koje se tek očekuju. „Tako je, na primjer, prelazno mjerilo riješiti napade na novinare transformisano u ažurirati informaciju na jednoj stranici o tome dokle se stiglo u rješavanju napada, a taj pristup je primijenjen i u drugim slučajevima. Znači, iako ni jedan od ranijih napada u međuvremenu nije riješen, prelazno mjerilo se smatra ispunjenim, “ navodi autorka jedan od primjera.

Poseban osvrt je na izostanku kvalitetnih javnih rasprava u posljednjem periodu što je dovolo do toga da je  inkluzivnost civilnog društva i konsultovanje od strane vlasti bilo na najnižem nivou od otvaranja pregovora.

„Dobijanje IBAR-a je očit nacionalni interes i korak ka ispunjenju najvažnijeg državnog vanjsko-političkog cilja, ali je pitanje da li je ovakvim pristupom postignut maksimum i da li se Crna Gora ovako zaista približava željenoj društvenoj transformaciji koja bi unaprijedila kvalitet života građana i građanki,“ navodi Barjamspahić.

U studiji se naglašava da se u završnim mjerilima nije našla ranija obaveza države Crne Gore da obezbijedi adekvatnu uključenost civilnog društva u razvoj, sprovođenje i nadzor politika, iako je Crna Gora daleko od ispunjenja ovog nekada privremenog mjerila.

„Mjerilo 45 bilo je formulisano imajući u vidu da bez intenzivnog rada na javnim politikama, neće doći ni do željene društvene transformacija i višestruka je šteta što se više ne smatra ključnim za unaprijeđenje procesa pregovora, pa izostanak prepoznavanja tog pitanja u oblasti vladavine prava može biti ozbiljan nedostatak i u naporima ka demokratskoj konsolidaciji“, navodi Dina Bajramspahić.

Situacija u odnosu na prvu, entuzijastičnu, fazu pregovora je značajno drugačija u dijelu zainteresovanosti i pristupa civilnog društva.

„Iako je evidentno djelovanje snažnih crnogorskih NVO u oblasti vladavine prava, ono više nije vezano za procese nego svjedočimo dezintegraciji napora da se institucionalni okvir koristi za sistemska unaprijeđena. Pregovori se ne prate sistematično niti u kontinuitetu, pa izostaje maksimizacija iskorištenosti institucionalnih procesa za reforme i dubinsku transformaciju uprave“, podvlači Bajramspahić.

Konstatuje se i tendencija civilnog društva da sprovodi projekte u kojima neće mnogo zavisiti od institucija, a što se može pripisati i lošim iskustvima sa institucijama, a posebno posljednjih godina koje prate i česte promjene vlasti, pa i struktura unutar institucija, ali i netrpeljiv odnos prema kritički orijentisanim NVO. Na široj ravni, po ocjeni autorke, to ima negativne efekte na kvalitet pregovaračkog procesa koji traži sinergetsko djelovanje.

U dijelu preporuka za NVO se akcenat stavlja na potrebu da se iskoristi finalna faza pregovora za temeljne društvene promjene, na veći stepen zajedničkog djelovanja kako prema vlastima tako i prema EU, ali intenziviranje informisanja javnosti o stanju ispunjvanja zadatih reformi.

Na drugoj strani, Vladi se preporučuje da odmah započne rad na akcionim planovima za ispunjenje završnih mjerila u poglavljima 23 i 24, uz najšire konsultacije sa zainteresovanim stranama, da bude ažurna u izvještavanju o radu pregovaračke strukture i bilansima rezultata u oblasti vladavine prava, te da da omogući praktično učešće NVO sektora u ovom procesu u različitim aspektima, a što prate konkretni primjeri.

Skupština bi trebalo da omogući javne konsultacije i rasprave o aktima koji su u skupštinskoj proceduri iosnaži sopstvenu kontrolu funkciju.

Konačno, od EU i država članica se očekuje da uključe NVO u kreiranje zahtjeva i (pod)mjerila u svim pregovaračkim poglavljima, a posebno poglavljima 23 i 24, ali i da kroz različite oblike podrške jačaju kapacitete NVO da prate poglavlja 23 i 24.