Dabog je postao onaj čije se ime ne smije izgovoriti, kojeg se ljudi plaše kao demona, a svoje velike moći crpi iz duboko potisnutog kolektivnog sjećanja. Nekada, on je važio za boga sunčeve toplote i kiše, bez kojih nema života. Vladao je i podzemnim svijetom, a bio je i rodonačelnik Slovena, odnosno ljudi. Dolaskom hrišćanstva, Srbi su morali da prihvate novog Boga, a moćni Dabog nije mogao biti zaboravljen.

Dabog je bio hromi starac sa štapom, koji je često silazio na zemlju, među ljude i rješavao njihove probleme. Bio je odjeven u životinjsku kožu, često medveđu. Najčešće ga je pratio crni pas, odnosno vuk, takođe hrom. Ponekad su i Dabog i vuk bili slijepi na jedno oko.

Kada su Srbi primili hrišćanstvo, Dabogov kult je zamijenjen kultom svetog Save. Sveti Sava sada je glavni akter legendi, on kao mudrac obilazi narod i rješava probleme seljaka.

Smjelu tezu da je Dabog bio vrhovni bog Srba, zbog čega je morao da bude degradiran u đavola, kao i bog podzemnog svijeta, iznio je u prvoj polovini 20. vijeka Veselin Čajkanović. Iz obilja narodnih predanja izveo je da se ime Dabog gotovo uvijek koristi za neko zlo biće, samog đavola, pa čak i kralja đavola.

O drugim zaboravljenim psovkama, kao što su sunce ti kalajisano i idi u peršun, pročitajte u teksu 24sata.rs.