Umjesto da iskoristimo zdrav vazduh i vodu koji omogućavaju uzgoj visoko kvalitetne organske hrane u opštoj pomami novopečenih bogataša širom svijeta koji prate modu super-zdrave ishrane mi se sada bavimo koji to od uvezenih brendova da kupimo a da se ne otrujemo. U principu kad pomislim na svo turbo-folk trovanje koje se kroz medije širi (sada već) decenijama aflatoksini mi dođu kao neka minimalna kolateralna šteta.

Piše: Mirsad Hadžalić

Pijete li vi kafu sa aflatoksinima? Zaista je začuđujuće koliko brzo narod prihvati neke riječi koje nekad ranije nijesu „izlazile“ iz njihovih usta.

Čim počne masovno sijanje straha odjednom su svi postrojeni i uniformni u dočekivanju novonastalog izazova. 

Kada čujem stariju gospođu, narodski rečeno babu od 100 godina, kako sa prodavačicom na kasi „pola sta razglaba“ o nivou aflatoksina u određenim „mliječnim“ brendovima, a sve što želim je da platim mlijeko i uspem ga u kafu koje me čeka na stolu dođe mi da popijeme i njene i moje i aflatoksine svih kupaca u prodavnici.

Kao sve ostalo je savršeno zdravo i cool, eto samo ovo mlijeko zatrovano, kuku nama šta ćemo sad i tome slično.

Ma nemojte mi kasti. Preporučujem čitaocima da pronađu i pogledaju dokumentarac „Food Inc.“ pa će onda tek ukapirati šta jedu cijelo vrijeme dok čekaju da im čike sa TV ekrana saopšte čega treba da se boje.

Jednostavno industrija hraen i pića funkcioniše kao i ostale – po principu ostvarivanja što većeg profita bez obzira na posljedice.

Najznačajnija tri faktora koja utiče na zdravlje i stanje duha čovjeka su kvalitet vazduha, kvalitet vode i kvalitet hrane i to upravo tim redom.

Nažalost, čini se da je zaboravljena priča o Crnoj Gori kao zemlji čija je (nazovi) nerazvijenost mnogo više šansa nego ograničenje.

Koliko god se trudili da kopiramo političko-ekonomske poteze visoko industrijalizivanih zemalja Crna Gora jednostavno nema vremena da čeka dostizanje nivoa industrije da bi se tada okrenula alternativnim rješenjima.

Priče o nekvalitetnoj hrani i različitim toksinima i drugim neželjenim materijama u njima u svijetu je jedna od najznačajnijih tema u proteklih nekoliko godina.

Pritisak malobrojnog dijela svijesnog građanstva izdejstvovao je da jedan Walmart uvede sektor za organsku hranu što je do skora bilo nezamislvo.

Umjesto da iskoristimo zdrav vazduh i vodu koji omogućavaju uzgoj visoko kvalitetne organske hrane u opštoj pomami novopečenih bogataša širom svijeta koji prate modu super-zdrave ishrane mi se sada bavimo koji to od uvezenih brendova da kupimo a da se ne otrujemo.

U principu kad pomislim na svo turbo-folk trovanje koje se kroz medije širi (sada već) decenijama aflatoksini mi dođu kao neka minimalna kolateralna šteta.

Nacija je kulturno kastrirana, ogroman procenat stanovništva i dalje nestrpljivo čeka „Preljubnike“, Grand paradu ili neko slično dekadentno TV ostvarenje, da im „legne“ kao melem na ranu kad pročitaju, odslušaju ili odledaju dnevnu dozu informacija za plašenje naroda.

U takvom stanju društvenog bivstvovanja većine stanovništva o aflatoksinima razmišljam kao o „lanjskom snijegu“.

Ustvari sad bih potpisao da od kraja života pijem kafu sa mlijekom punim aflatoksina ako je to cijena koju treba platiti da se konačno počne sa (zvaničnom) promocijom crnogorskih rokenrol i alternativnih stvaralaca.

Ili da Podgorica (čitaj Crna Gora) dobije pristojen rokenrol klub sa stalnom postavkom binske opreme i redovnim koncertnim aktivnostima. 

Pa da se narokamo sa aflatoksinima i zapjevamo nije problem.

Do tada kako god, potpuno mi je svejedno da li mi se opšteprihvaćena tubo-folk kultura servira sa mlijekom sa ili bez aflatoksina.

(Izvor:Pobjeda)