Šešelj, koji nije bio na izricanju presude, bio je optužen za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona ili običaja ratovanja.

Predsjedavajući Pretresnog vijeća Žan Klod Antoaneti je rekao da Tužilaštvo nije pružilo dovoljno dokaza ni po jednoj od devet tačaka optužnice i izricanje presude je zaključio riječima: "Vojislav Šešelj je slobodan čovjek".

Vijeće je po samo jednoj tački optužnice donijelo jednoglasnu odluku, dok je Flavija Latenci u osam slučajeva imala izdvojeno mišljenje. 

Antoaneti je prethodno rekao da Tužilaštvo nije iznijelo dovoljno pravnih argumenata za potvrdu optužnice o zločinima protiv čovječnosti. 

Navedeno je i da Tužilaštvo nije pružilo dovoljno dokaza za postojanje udruženog zločinačkog poduhvata, kao i da je cilj dogovora bila odbrana Srba, a ne progon Hrvata. 

Četiri godine od završetka suđenja Pretresno vijeće će izreći prvostepenu presudu optuženom za zločine nad Hrvatima i muslimanima u Hrvatskoj, Vojvodini i BiH od 1991. do 1993.

Tužilaštvo je u svojoj završnoj riječi ranije predložilo sudu da Vojislava Šešelja osudi na kaznu zatvora od 28 godina, dok je Šešelj tražio oslobađajuću presudu. 

Šešelj se tereti na osnovu individualne krivične odgovornosti za progone, deportacije, ubistva, mučenja, bezobzirno razarenje, uništavanje ili nanošenje štete ustanovama posvećenim religiji i obrazovanju, kao i za pljačkanje javne ili privatne imovine. 

Prema navodima optužnice, on je planirao, naredio, podsticao, počinio i na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje tih zločina. Navodi se da je Šešelj zagovarao politiku ujedinjenja “svih srpskih zemalja” u homogenu srpsku državu, o kojoj je govorio kao o "Velikoj Srbiji".

Predsjedavajući Pretresnog vijeća Žan Klod Antoaneti je ponovio da se Šešelj tereti za širenje ratne propagande i regrutovanje dobrovoljaca koji su počinili ubistva nad Hrvatima i Muslimanima. 

Tužilac ne tvrdi da je Šešelj bio vojni starešina, već mu pripisuje velika ovlašćenja u zonama sukoba koja je posjećivao da bi jačao moral boraca, kao i da je u okviru stranke osnovao ratni štab, da je bio obaviještavan o akcijama i da je dodeljivao odlikovanja – činove vojvode. 

Optužnica sadrži devet tačaka, tri se odnose na progon, deportaciju i nehumana djela, a šest tačaka na ubistvo, mučenje, bezobzirno razaranje sela, hotimično uništavanje objekata posvećenih religiji i pljačkanje javne i privatne imovine. 

Većina članova Vijeća je došla do konstatacije da Tužilaštvo pravi razliku između krivičnih djela koje je počinio Šešelj i djela koja su počinjena u okviru zločinačkog poduhvata, ali nije dosljedno do kraja, pa se stiče utisak da je Šešelj po svim tačkama optužen za zločinački poduhvat. 

Sudija je istakao i da tužilac nedosljedno koristi termine "nasilje" i "zločin". 

Antoaneti je istakao da većina članova Vijeća žali što je Tužilaštvo imalo minimalistički pristup i što je narušilo princip odbrane Šešelja, kao i da je Veće bilo primorano da slijedi put kojim je krenulo Tužilaštvo, uz potonje poteškoće da rasplete neuravnotežene zaključke. 

Predsjedavajući je rekao da nema dovoljno dokaza da je Šešelj bio povezan sa paravojnim formacijama srpskih dobrovoljaca, kao i da nema dokaza o hijerarhijskoj vezi Šešelja i Srpske garde. 

Dodato je i da paravojne formacije nisu bile pod uticajem Šešelja posle pridruživanja redovnim jedinicama JNA.