Generacije njemačkih đaka učile su „da smo neobično marljiv narod“, kojem su Sjedinjene Američke Države novcem pomogle u obnovi porušene zemlje. "To je žalostan primjer izbjegavanja suočavanja s istorijom u ovoj zemlji“, kaže Joahim Kajser.
Kajser radi za inicijativu erlassjahr.de (godina opraštanja), koja okuplja brojna udruženja i organizacije, a zalaže se za opraštanje dugova zemljama u razvoju.
Tek je Londonski sporazum iz 1953. Njemačkoj privredi dao da prodiše, kaže istoričarka Ursula Rombek-Japinski sa štutgartskog univerziteta.
"Može se čak reći da privredno čudo bez opraštanja dugova uopšte ne bi bilo moguće.“
Danas poverioci, sutra investitori
Oko 70 zemalja je tada imalo potraživanja prema Njemačkoj, što iz vremena prije rata, što nakon rata. Ukupni dugovi iznosili su oko 30 milijardi njemačkih maraka. Štednja i mukotrpna otplata za zapadne Njemce tada nisu bili opcija. Naprotiv, privredi je hitno bio potreban svjež kapital kako bi bila finansirana obnova i ekonomski rast.
To je bilo jasno i bankaru Hermanu-Jozefu Absu koji je predvodio delegaciju Savezne Republike na pregovorima u Londonu. Njegovo geslo je bilo: današnji povjerioci bi trebalo da postanu investitori budućnosti.
Pregovori su počeli u leto 1952. godine, bili su teški i naporni. Hoće li poverioci biti spremni da se odreknu dijela potraživanja? Može li se Njemcima vjerovati?
"U jednom trenutku zamalo je došlo do prekida pregovora“, priča istoričarka Ursula Rombek-Jašinski.
"Nemci su povjeriocima predstavili ponudu koja je sa gledišta njemačkog Ministarstva finansija bila najviše što je Nemačka mogla da ponudi. A poverioci su je doživljavali kao pravi bezobrazluk.“
Nepovjerenje poverilaca
Nemci su predlog morali da dorade pa su pregovori nastavljeni. Sličnosti s današnjim pregovorima Grčke i njenih povjerilaca su očigledne. I tada, u Londonu, radilo se o pronalaženju prave mjere. Povjerioci su hteli da što je moguće više svog novca dobiju nazad. Istovremeno, Savezna Republika Njemačka nije smjela da bude previše opterećena.
"Britanci su, prije svih, zastupali gledište da Njemci mogu da vrate sve“, kaže Rombek-Jašinski.
"Ali, tome su se usprotivili Amerikanci, jer oni su bili zainteresovani da Njemačka ima novca i za druge potrebe, naročito za ponovno naoružavanje.“
Sporazum koji su učesnici konferencije potpisali 27. februara 1953. ispao je za zapadnonjemačku privredu izuzetno povoljan: oko polovine dugova je oproštena, ostatak reprogramiran na dugoročnu otplatu.
Rađanje nacije izvoza
Osim toga, sporazumom je postavljen kamen temeljac za Njemačku kao izvoznu naciju. Savezna Republika je, naime, dugove morala da vraća samo ako je novac zaradila spoljnom trgovinom. Povjerioci su tako imali interes da kupuju njemačku robu, kaže Jirgen Kajser. Po njegovom mišljenju, slična odredba mogla bi danas da pomogne prezaduženoj Grčkoj, pogotovo s obzirom na to da je ta zemlja prije krize milijarde evra potrošila na tenkove iz Nemačke.
„Da je bilo rečeno, Njemci će dobiti novac tek kada dozvole da Grčka ostvari pozitivan spoljnotrgovinski bilans, onda bi Grci morali veoma mnogo da izvoze i dovode njemačke turiste, sve dok ne plate te proklete tenkove“, kaže Kajser.
Ipak, istoričarka Rombek-Jašinski ukazuje da se problematika od prije 60 godina ne može jednostavno preslikati na današnju problematiku. Ona, međutim, preporučuje Njemcima da u pregovorima s Grčkom ne zaborave da je i njihova zemlja nekada bila beznadežno prezadužena i da joj je bila potrebna pomoć.
(Izvor:B92)