Svaka nova knjiga Miraša Martinovića događaj je u savremenoj crnogorskoj književnosti. Pisac antičkih traganja i odjeka, suptilni pjesnik, i u novom romanu Diklitijsko zavještanje nastavlja svojim prepoznatljivim putem.

Čitaoci ART-a mogli su pročitati zanimljiv književno-kritički tekst Maša Miljića o novom Martinovićevom romanu, a sam autor ovako objašnjava nastanak knjige:

"Dioklitijsko zavještanje je sedma knjiga u mom antičkom ciklusu CORPUS ANTIKA i nastvalja onu nit koju sam započeo sa romanom Posljednji Eshilov dan, a to je ronjenje u daleku prošlost i dozivanje te prošlosti, uz njene proplamsaje kroz moje rukopise i vrijeme u kojem su oni nastajali.

Za podlogu Dioklitijskog zavještanja uzeo sam Ljetopis popa Dukljanina, tačnije onaj dio koji se odnosi na dukljanskog kneza Vladimira, njegov tragični život i sudbinu i sudbinu njegove žene Kosare, u monaštvu zvane Teodora. To je prvi južnoslovenski ljubavni roman.

Taj segment Ljetopisa sam inkorporirao kroz Zavještanje, namjerno izostavljajući znake navoda. Htio sam da taj tekst gleda kroz moj tekst, da se tako i prepoznaju i dopunjuju, a da to čitaocu tačno ne naznačim.

Moj antički ciklus je neka vrsta moje životne misije, otkrivanje onoga što se u dalekim vjekovima događalo na prostoru Crne Gore. Idući za onom Darelovom definicijom da sve što baštini jedan prostor čini nasljeđe i kulturu tog prostora.

A ta baština je i bogata i raznovrsna, ona seže do praistorijskih crteža na stijenama u Lipcima u Boki Kotorskoj, reflektuje se kroz kneževske grobnice na prostoru današnjeg Tivta, gdje su nađeni najreprezentazivniji primjerci egejske civilizacije, kroz keltsku sjekiru nađenu u Perastu, statuu boga Mitre u Krivošijama, rimski hram otkriven prije neku godinu u predjelu Sutormora, grobnicu prošle godine otkrivenu u Baru, staru preko pet i po hiljada godina.

Ta artefakta su izvori mojih literarnih preokupacija. Posebno gradovi, prve urbano – geneze, cvilizacijska čvorišta i sjedišta, gdje su narodi koji su ovdje živjeli, ostavili svoje tragove, uglavnom u kamenu. Ili, kako bi rekao drevni pjesnik: u kamenu su uklesana sva naša djela i naše patnje...

To uvezujem u karike koje se protežu kroz našu istoriju, čineći višemilenijumsku nit, koja je i naš identitet. Prailiri, Iliri, Grci, Kelti, Rimljani, Sloveni, obitavali su na ovim prostorima, ostavljajući tragove svojih života i svojih kultura. Ta Tradicija oživljava u mojim knjigama.

CORPUS ANTIKA premašuje hiljadu i po strana, a čine ga: Posljednji Eshilov dan, Vavilonski mudraci, Putevi Prevalise, Otvaranje Agruvijuma, Teuta, Snovi u Doklei, Antički gradovi snovi i sudbine, Dioklitijsko zavještanje i Harfistkinja iz Ura. Sve ove knjige su objavljene, osim Harfistkinja iz Ura.

Od nekih posjedujem po nekoliko primjeraka, a knjige Posljednji Eshilov dan, samo jedan, pa sam poželio, a to i one traže kroz tu moju želju, da se saberu u jedan komplet, i tako zbližene, osvijetle jedna drugu svojim unutranjim svjetlostima.

Tako sabrane i ukompletirane, jedna drugoj blizu, progovoriće unutrašnjim jezikom, kojem njihova razdvojenost ne daje prostora da se i na taj način, skupno, u duhu antičkih horova oglase.

Pokrenuo sam inicijativu i obratio se na neke adrese da pomognu u objavljivanju ovog corpusa. Nadam se da će ove knjige naići na razumijevanje onih koji će pomoći da se ponovo, i na taj način, objedine i pred čitaocem pojave.

Vi, u prošlosti ne tražite ilustracije vaših današnjih ideja, ili „duhovne sadašnjosti“, već pokušavate jednim složenim književnim postupkom dokučiti same mehanizme Istorije kao takve...

"Bez fakata koji stoje iza, ne bi bilo ni ove literature. Ona se naslanja na fakta i istoriju, onoliko koliko je to literaturi neophodno, odnosno koliko joj ne šteti. Meni je bliska brodelovska istorija totaliteta, a to znači da je sve u tom totalitetu bitno, sve utiče jedno na drugo, a svako iskoračenje pravi nova pomjeranja.

Sporedni događaji, oni sa margina, nekada imaju dublju važnost od onih koji su važniji po svom obimu, a to znači tertirani kao istorijski. U toj i takvoj istoriji, važno je keltsko koplje, natpis uklesan na kamenu iz Doklee, zrno zatomljeno tri hiljade godina, i njegovo rascvjetavanje u vremenu, kada se za to pokažu uslovi.

Intresuje me ona dublja, ponorna istorija, isprepletana sa mnogo niti, rukavaca, ne pravolinijska, ne datumi, hronika. Iako su i hronika, i šturi datumi, od jednake važnosti za totalnu istoriju. Dakle, ona istorija, čiji akteri emituju mnoge odjeke, kroz one kroz koje se istorija proteže. A istorija se proteže kroz žive ljude koji joj daju svoje impuluse.

Istorija nije nešto statično, istorija je vječito kretanje, pomicanje, dopunjavanje, metafizičko treperenje. E, upravo, ta metafizička istorija ili metafizika istorije, pulsira kroz moje knjige, kroz događaje i ličnosti kojima se bavim, kroz gradove koji su moja opsesija. Ta, uvijek, živa antika".

Što ste naučili o istoriji iz samog kreiranja teksta?

"Kao što je tekst svojevrsna keracija i svaka napisana i dopisana rečenica pomjera sve u diskursu teksta, svaka riječ pravi novi raspored snaga i emitovanja one čudesne magije kojom isijavaju slova, takva pomjeranja se, svakim novim događajem ili otkrićem, dešavaju u Istoriji.

Svaki novi podatak, savremeni događaj, detalj, izaziva u dubljem smislu pomjeranje u istorijskom slijedu, pa je istorija ona heraklitovska rijeka, panta rei koja je istovremeno, događaj i tekst, novi odjek i novi palimpsest.

Jedna rečenica u Tukididovoj Istoriji može postati činjenica prvog reda danas, ili za sto i godina, pa kao takva i baciti novo svjetlo na ostale činjenice. Kao što se mreška voda pokretima i dodirima štapom, tako se mreška i pomjera Istorija novim činjenicama, ili stavljanjem poznatih činjenica u novi i drugačiji kontekst.

Kao što je istorija svaki put novo otkrivanje, svako čitanje teksta, takođe je ponovno otkrivanje, novi sloj teksta. Jedan od bezbroj palimpsesta, kako bi rekao Rolan Bart, onih metafizičkih, nevidljivih kojima svaki tekst isijava, pokazujući bezbroj svojih lica, ali i svojih naličja. 

Sofoklove stihove neće razumjeti pokoljenje iza nas, na način kako ga mi možda razumijemo. Duh je onaj konac koji povezuje sve činjenice i događaje, držeći ih na okupu. Istorija je veliki nered, u koji literatura unosi red".

A o tekstu, što ste naučili o književnom tekstu iz duha Istorije?

"Moj omiljeni pjesnik, a u mnogom čemu i uzor, Konstatnin Kafavi je zapisao: ja sam od 133 glasa spreman da napravim istoriju. Ovo nije samo metaforika, već faktika. Veliki duhovi, a Kafavi je svakako jedan od tih, mogu na osnovu tih glasova sklopiti i totalnu istoriju, u smislu i na način kako je Brodel zagovara, ali i ispisuje.

Od 136 epitafa, koliko ih je sačuvano sa nadgrobnih stela iz Doklee, napisao sam knjigu Snovi u Doklei. Dakle, knjiga od snova i epitafa. Usuđujem se reći da se, u kavafijevskom stilu i duhu, istorija može kompletirati, osim na osnovu glasova, i na osnovu snova, onih koji su je stvarali i uticali na tok istorije. Ali i onih mnogobrojnih nepoznatih koji nijesu naizgled imali nikakvog uticaja na nju.

Ta uvijek pulsirajuća, promjenljiva istorija, ili Istorija u stalnim mjenama, a ona to jeste, uticala je i na metamorfoze u tekstovima mojih knjiga, na njihove stalne promjene, forme, načina pisanja, pristupa. Otuda u mojim knjigama margine i fusnote, faktografija, ono naknadno dopisano. 

Otuda u mom tekstu te siline i pulsirajuće energije, nju su mi diktirali oni o kojima sam pisao, a i sama istorija, čije sam ponorne tokove osjećao. To je njen i njihov govor. One podzemne struje, opet se vraćam na Darela, koje su čujne i dragocjene za stvaraoca, koje emituje svako tlo i njegov genius loci". 

U Vašoj prozi uvijek se osjeća da ste Pjesnik. Jedna osobena poetska faktura je u biti Vaše proze. Kako mirite prozaika i pjesnika u sebi?

"Tu mi je nemoguće uspostaviti neku kontrolu, odrediti neku granicu. Dovde ću pisati prozu, a odavde poeziju. Spontano, prepuštam se tekstu koji ispisujem. Faktima je uvijek potreban dah poezije, koji im udahnjuje nove živote. 

Ep o Gilgamešu je star hiljade godina. Eto, koliko je poezija moćna. Riječ zapisana, u kamenu ili glini, bilo gdje i kada, ima mogućnost da preživi i nadživi onoga koji ju je zapisao, ali i mnoge pogrome, požare.

U Asurbanipalovoj biblioteci, iako ispisan na glinene ploče, ep je proživio i riječ je poslije više hiljada godina nastavila svoje dejstvo, na milione ljudi".

Kako vidite današnju crnogorsku književnu scenu? Što se promijenilo u odnosu na vrijeme vaših književnih početaka, a što je slično?

"Mnogo toga se promijenilo, u dobrom smislu, naravno. Crnogorska književnost je u međuvremenu obogaćena brojnim djelima, pisaca koji su bili već zreli i literarno ostvareni u vremenu kada sam ja počinjao, naravno i novim generacijama koje su unijele svježinu i duh vremena u kojem su rođeni, čiji su svjedoci. Opisujući našu stvarnost. Koliko god neko ima za mene divljenje što se bavim dalekom prošlošću, imam ja isto toliko divljenja za one koji se bave sadašnjošću.

Crnogorska literatura dostiže visoke literarne i estetske domete, pa i sve više ima takav tretman. Država malo radi na tome da obezbijedi da se djela crnogorskih pisaca prevode i tako budu dostupna na širim prostorima. Ako bi sadašnja literatura, ili samo njen dio bila prevedena, vjerujem da bi ona u svakom smislu predstavljala događaj u evropskoj literaturi.

Toliko o tome. Van svih sam scena i scenarija, posvećenički radim svoj pisao. Opet ću u pomoć prizvati Seferisa, koji kaže da treba ići samo i jedino onim putem koji si sopstvenim noktima prokopao. Tako i činim, pa dokle stignem".

Od Mita o Trešnji do Dioklitijskog zavještanja prošli ste kroz nekoliko kerativnih faza. Bilo je tu i revolucije, i ezoterije, i klasične lirike, da bi se, na neki način, sve to spojilo u neku vrstu totalnog diskursa o prošlosti?

"Stvaralštvo je alhemijski proces. Kao što alhemičar u svojoj radionici miješa mnoge supstance, s raznim omjerima i učešćem, i stvara zlato, tako i pisac koristi razne forme, raznovrsne teme, različita nadahnuća...

Ta radionica je stalno aktivna, iz nje izlaze nekada bolji uzorci, nekada manje dobri. Ali sve to: revolucija, eztoreija, lirika, sve ide u radni staž pisca, dio su njegove sudbine, prtaljaga i bremena koje nosi.

Pisanje je neka vrsta gerile".

Odavno živite u Herceg Novom. Da li ste postali Novljanin?

"Mediteran sam zavolio upravo zato što sam došao sa sjevera, pa tako i sa mogućnošću da upoznam sve njegove raznolikosti. Novljanin sam postao na način i u duhu što sam u ovom gradu osjetio dah medtiranske civilizacije. Ko jednom u Novi dođe, neizbježno postaje Novljanin".

Izdvojiti vrijednosti iz opšteg vašarišta

Mnogi ističu da je jedan od temeljnih problema crnogorske književne scene nedostatak ozbiljne književne kritike.

"Nema pravog vrednovanja, profilisanja vrijednih od onih manje vrijednih djela. Nema kritike, one i onakve kakvu je pisao Eliot, Paund, Bjelinski, koji je, kako nedavno podsjeti Mirko Kovač, usred noći banuo kod Dostojevskog i rekao mu da je napisao veliko djelo.

U pitanju je bio roman Bijedni ljudi. Potreban je neko ko zna da vrednuje, ko bi iz opšteg vašarišta, izdvojio vrijednosti, ukazao na njih. Takvih u Crnoj Gori, nažalost, za sada nema. Vjerujemo da će se pojaviti, da će ih iznjedirti vrijeme i potrebe".

Pekićev savjet

"Pekić me jednog davnog ljeta (na knjizi Godine koje su pojeli skakavci, koju mi je tada poklonio, stoji 17. VII 1989), na hercegnovskom Trgu Belavista, nakon što sam mu sa ushićenjem pričao kako pišem dva romana koji se događaju u Vavilonu i Atini, pitao: a što će vam to? - Interesuju me mjesta gdje su se civilizacije susrele u obilju, a Vavilon i Atina su takva mjesta. - Bez sumnje, rekao je Pekić - ali vi to obilje treba da tražite na ovim obalama, na ovoj zemlji koju dodirujete svojim stopalima. Ako od tih ovdašnjih tragova napravite literaturu, i tim tragovima krenete prema Vavilonu i Atini, bićete zanimljivi.

Htio me spusti na zemlju. Nijesam mu tada vjerovao. Kasnije, sa godinama, sazrijevanjem, izoštrenijom intuicijom i percepcijom, vidio sam koliko je bio u pravu. Zagledao sam se u ovu zemlju i napisao sam knjige koje se bave ovim podnebljem i artiklišu njegov duh.

Onaj Duh mjesta na kojem Darel insistira u Aleksandrijskom kvartetu, u briljantnim esejima, putopisima, pismima, kompletnom djelu. On i Seferis, uvijek su mi pri ruci. Darel zbog tog duha, a Seferis, isto tako, zbog tog duha. U jednom pasažu iz dnevnika Dani, koji je vodio čitavog života, u času i danu kada je drugi put stigao u London kao konzularni služebnik, zapisao je: “Prilično ošamućen stigao sam u Marselj. Grčka sada bijaše bez mene (to ne kažem iz egoizma). Shvatih tada koliko volim to tlo, uz sve muke koje nam svakodnevno zadaje“. Iz ove opaske, vjerovatno su kasnije, rođeni oni njegovi čuveni stihovi: Ma kuda da me ponese put / Grčka mi uvijek zadaje bol....

Izvor:(Vijesti)