Josipa Lisac je unikatna pojava hrvatske muzičke scene.

Pjevačica s karijerom dužom od 40 godina, vokalno superiorna, specifičnih interpretacija i nekonvencionalnog stila. Izgradila je svoj karakteristični pjevački i modni identitet s potpisom.

Rođena je u Zagrebu, 1950. godine. Kao dijete izuzetnog muzičkog talenta, već s deset godina pjeva klasični repertoar u Dječjem Zboru RTV Zagreb, da bi se pred kraj gimnazije zainteresovala za rock i počela pjevati u  grupi O'Hara, poslije nazvanoj Zlatni akordi. Ubrzo dobija priliku da samostalno nastupiti na najvažnijem festivalu zabavne muzike u Opatiji 1968. i dobija niz nagrada s pjesmom Arsena Dedića "Što me čini sretnom".

Početkom 70-ih upoznaje Karla Metikoša (alias Matt Collins), tada poznatog rock izvođača za kojim je, nakon afirmacije i uspjeha u Francuskoj, ludovala i jugoslavenska mladež. Njihov suživot I zajednička strast prema muzici iznjedrit će desetak Josipinih ploča s Karlovim kompozitorskim i producentskim potpisom, od kojih je najistaknutiji upravo prvijenac, Dnevnik jedne ljubavi. Riječ je o prvom konceptualnom albumu u bivšoj Jugoslaviji za koji su, 42 godine nakon objavljivanja, Josipa Lisac i njegovi autori, Karlo Metikoš i Ivica Krajač, nagrađeni muzičkom nagradom Porin za antologijsko ostvarenje hrvatske muzike.

Uslijedio je višegodišnji rad na prvoj hrvatskoj rock operi Gubec Beg (Metikoš –Krajač – Prohaska) u kojoj je Josipa tumačila zahtjevnu ulogu djevojke Jane. Opera je praizvedena 1975. godine, a posebno se ističe arija "Ave Maria" kojom i danas počinju Josipini koncerti. Iste godine Josipa snima jazz album, i to u suradnji s velikanima kao što su Ernie Wilkins, Clark Terry, Albert Mangelsdorff, Johnny Basso, pod budnim producentskim okom Boška Petrovića i Karla Metikoša.

Rezultat trogodišnjeg boravka u SAD -u u drugoj polovini 70-ih je ploča Made in USA, snimljena 1979. u Studiju 55 u Los Angelesu. Na njoj sviraju Ira Newborn (potpisuje i aranžmane pjesama), Paulinho da Costa, Joel Peskin, Steve Schaeffer i dr. 80- ih godina, po povratku u domovinu, Josipa je studijski i koncertno izuzetno aktivna. Učestvuje u dva američka filma te izdaje nekoliko ploča na kojima se približava pop zvuku, da bi to desetljeće zaokružila 1987.g. vrlo uspješnim albumom Boginja.

Iznenadna smrt Karla Metikoša pred kraj 1991.g., kao i turbulentan početak 90-ih, bitno mijenjaju kontekst njenog rada. Narednih godina priređuje seriju posebno osmišljenih koncerata posvećenih svojoj ljubavi, čija tradicija održavanja traje već punih 20 godina.

Druga polovina 90-ih i prvo desetljeće 21. stoljeća obilježene su brojnim saradnjama s pop, funk, rap, etno, latino, jazz i klasičnim glazbenicima, kao i gostovanjima u nekoliko kazališnih predstava.

Svoju svestranost Josipa objašnjava jednostavno, jednom rečenicom: "Sve je to muzika, a muzika jest ili je nema."

Zahvaljujući posvećenosti, kreativnim scenskim rješenjima i nadasve glasovnoj prepoznatljivosti, Josipa Lisac jedinstvena je pojava u javnom životu koju zasigurno nećete slučajno zamijeniti s nekom drugom pjevačicom. Uz njene su pjesme stasale mnoge generacije, a ime joj je moguće naći i u udžbenicima muzikčke kulture kada se tumači pojam glasa.

Ujedno je, sklona artizmu, već desetljećima sinonim za stil i modnu osviještenost. Višestruka je dobitnica nagrade Vokal godine, diskografske nagrade Porin, Modnog Oscara i brojnih drugih nagrada.

Pjesme koje izvodi neprekidno evoluiraju svjedočeći o glazbenoj zaigranosti i otvorenosti, pri čemu je kvaliteta glavna konstanta. Josipa je iskusna, formirana umjetnica s jasno postavljenim standardom. Istovremeno, ona je nepopravljiv idealist i "sanjar širom otvorenih očiju".

Sama o sebi kaže da se užasava prosječnosti i banalnosti i da je čitav život posvetila iznalaženju novih, originalnih, često i šokantnih rješenja, što je uvijek i svugdje čini atraktivnom, zanimljivom i provokativnom.

Ukratko: Josipa Lisac nije poput drugih.