Knjiga “The Charleston Bulletin Supplements”, koja u izdanju “British Libraryja” izlazi u junu, predstaviće dosad nepoznatu, zabavnu i nestašnu stranu britanske spisateljice Virdžinije Vulf.
Knjiga se sastoji od niza porodičnih crtica i duhovitih prikaza porodice i slugu koje je Vulf pisala od 1923. do 1927. na nagovor svojih nećaka Kventina i Džuliana Bela za porodični bilten, prenosi t-portal.hr.
Kventin i Džulijan, sinovi Virdžinijine sestre Vanese Bel, bilten su pokrenuli u ljeto 1923. Vulf je u četiri godine napisala niz kratkih tekstova koje je Kventin ilustrovao, a u kojima ona opisuje avanture, karaktere i zanimljivosti iz života familije Bel i Vulf, kao i njihovih slugu te članova poznate intelektualne grupe Blumsberi.
Duhovitost i nestašluci
“Nova publikacija iznosi na svjetlo dana duhovitost i nestašnost jedne od najvećih književnica 20. stoljeća”, stoji u najavi “British Libraryja”, koji je rukopis otkupio 2003.
“Riječ je o tekstovima toliko različitim od svih njenih ostalih uradaka koji, u uporedbi s njenim drugim djelima, pokazuju jednu njenu sasvim drugu stranu −koliko je znala biti bezbrižna. Iako pisani samo za porodicu, vidi se da je u njih uložila i vrijeme i energiju”, kazala je listu Gardiana kustosica rukopisa moderne književnosti u “British Libraryju” Helen Melodi.
Vidžinija Vulf bila je vrlo aktuelna 2003. godine, kad se širom svijeta prikazivao film “Sati”, u kojemu je njen lik oživjela Oskarom nagrađena Nikol Kidman. Knjiga “tetke” Virdžinije i njeni, kako izdavači tvrde, šaljivi i opušteni zapisi zacijelo će barem donekle razbiti mit o mrzovoljnoj, depresivnoj, suicidalnoj književnici, feministkinji i lezbijki, kako Virdžiniju Vulf zamišlja većina današnjih Evropljana.
Virdžinija Vulf, potvrdiće to i ova knjiga, kako tvrde priređivači, bila je “dvostruka” na više razina, pa, eto, i na autorskoj. Udana za Leonarda Vulfa, u posve aseksualnom braku, strastveno predana svojim ljubavnicama, osobito engleskoj pjesnikinji Viti Sakvil-Vest, djevojka iz viktorijanske porodice slobodoumnih pogleda koja se nekoliko puta pokušala ubiti, te je to konačno i uspjela u 59. godini života, angažovana kritičarka i nježna tetka svojim nećacima...
Sve je to bila Virdžinija Vulf, jedna od najvećih književnica 20. vijeka koja bi se i danas, skoro stotinu godina poslije, sigurno teško uklopila u uštogljenu Evropu.
“Gle, Vita, odbaci muža, otići ćemo do Hampton Courta, večerati na obali rijeke, hodati vrtom na mjesečini, doći kasno kući i otvoriti bocu vina i pripiti se, a ja ću ti ispričati sve stvari koje su mi u glavi, milijuni, milijarde – ne kreću se te misli za dana, samo dok je noć na rijeci. Razmisli. Odbaci njega, kažem ti – i dođi.” Tako je pisala 1927. godine Virdžinija Vulf Viti Sakvil-Vest, s kojom je šest godina bila u lezbijskoj vezi. “Nedostaješ mi više no što sam mogla vjerovati da je moguće; a bila sam spremna na čežnju velikih razmjera. Ovo je pismo, tako, samo bolni jauk. Nevjerojatno je kako si mi postala nasušnom. Kvragu se goni, razmaženi stvore... Niti ne slutiš koliko umijem držati na distanci one koje ne volim. Razvila sam tu vještinu do visokog umijeća. Ali ti si srušila moje zidove. I ne žalim zbog toga”, pisala je Vita Virdžiniji.
Vita Sakvil-Vest bila je udata za pisca i političara Harolda Džordža Nikolsona, a imali su otvoreni brak – on je imao niz ljubavnika, a ona ljubavnica.
Ljubavna pisma ljubavnici
Ipak, njena veza s Virdžinijom bila je strastvena i, konačno, vrlo poznata. Vitin sin Najdžel Nikolson nazvao je roman “Orlando” Virdžinije Vulf najdužim i najočaravajućim ljubavnim pismom u istoriji, sugerišući uticaj veze svoje majke i Virdžinije na razvoj toga djela.
“Borila se za pravo na ljubav spram muškaraca i žena, odbijajući konvencije koje nalažu da brak nalaže ekskluzivnost ljubavi i da bi žene morale voljeti samo muškarce, a muškarci žene. Za to je bila spremna izgubiti sve”, pisao je Najdžel o svojoj majci Viti. Ljubavna pisma Vite i Virdžinije ušla su u antologiju “50 ljubavnih pisama svih vremena”.
Tu su, među ostalima, pisma Ernesta Hemingveja, Džeka Keruaka, Fride Kalo, Franca Kafke i Mozarta...
Adelaida Virdžinija Stiven bila je plemićka kći. Majka joj je bila Džuli Patl Dukvort, a otac ser Lesli Stiven, književni kritičar i urednik “Dictionary of National Biography”, koji je, iako nije vjerovao u formalno obrazovanje djevojaka, svojoj kćeri Virdžiniji dopustio koristiti svoju ogromnu biblioteku te joj osigurao privatne učitelje.
Virdžinija Vulf, tada još Stiven, u roditeljskom domu je razvila svoju početnu znatiželju, koja se pak rasplamsala do neslućenih razmjera tek nakon što je otac umro 1904. godine. Nakon očeve smrti, ona, njen brat Tobi i sestra Vanesa preselili su se u londonski Blumsberi i tamo oformili skupinu koja će poslije biti poznata kao “Bloomsbury Group”.
Kako navodi t-portal.hr, za života nije postigla veliku književnu karijeru, a nakon smrti njene su knjige, sve do 70-ih godina prošlog stoljeća i bujanja feminizma, bile razmatrane u kontekstu njene homoseksualnosti, ali i “aristokratske snobovštine”, koja nije bila omiljena tokom Drugog svjetskog rata.
Mnogi su kritičari i biografi Virdžinije Vulf njene emotivne, erotikom nabijene odnose sa ženama, koji su prerastali i u seksualne, a koje je ona njegovala čitavog svog života, tumačili kao rezultat psiholoških trauma koje je doživjela − prerane smrti roditelja ili mogućeg seksualnog zlostavljanja − da bi se poslije perspektiva promijenila te prihvatila Virdžiju Vulf jednostavno kao spisateljicu i lezbijku.
Izvor:(Vijesti)
