Anujka di Pištonja, rođena 1837. godine bila je u svom kraju poznata kao vračara, a tek kasnije, kada su njeni zločini otkriveni, prozvana je trovačicom. Ona se 50 godina bavila vračanjem, a ljudi su bili fascinirani time što je mogla da predvidi tačan dan nečije smrti, ni ne pomišljajući na to da arsenom truje sopstvene mušterije.

Pretpostavlja se da je prvu žrtvu ubila 1878. godine, kada je izjavila da uz pomoć đavola rješava sve probleme.

Anujku je od zaborava otrgao prof. dr Šimon A. Đarmati 2007. kada je objavio knjigu “Baba Anujka – vračara iz Vladimirovaca”.

Ona je svojim načinom života potvrdila ono što su kriminolozi, psihijatri i forenzičari već ranije zaključili: žene kao serijske ubice koriste oruđa koja im se nađu pri ruci, kao i hemijske supstance čija im je upotreba dobro znana. 

Baba Anujka, porijeklom Rumunka, rođena je kao Ana Draksin, a njena porodica se u Vladimirovac (selo koje se nalazi na pola puta između Vršca i Beograda) sa područja Moriša doselila početkom 19. vijeka. Za svoje vrijeme baba Anujka bila je obrazovana žena, jer je njen otac želio da njegova kćerka izuči visoke škole.

Prilikom boravka u ženskom internatu postala je somnabulna (hodala je u snu). Roditelji su je vodili po manastirima u potrazi za lijekom, a ljudi su dolazili i gledali je kao čudo, pričajući da će sigurno biti vračara, što ju je i podstaklo da krene u tom smjeru.

Na saslušanju je Anujka pričala da je bajalicama liječila ljude koje ni najbolji ljekari nisu izliječili, da je rješavala i lične probleme, čak i one u vezi sa seksualnim životom, a na suđenju je poricala da je trovala ljude. Ipak, njeni saradnici i mušterije tvrdili su “da je za papreno skupe novce prodavala vodu od koje su ljudi u najtežim mukama crkavali”. Tada bi se Anujka prvo prekrstila, a potom bi ih proklinjala govoreći: “Objesite me odmah ako je to tako!”.

Mnogi su kod Anujke dolazili kako bi se otarasili ljudi iz svog okruženja koji su im iz nekog razloga smetali, pa je Anujka ubijala i po narudžbini. Anujka je vješto igrala ulogu vračare koja je u dosluhu s nadzemaljskim nečistim silama, o čemu u knjizi Đarmati piše:

“Tražila je od svojih klijenata da joj donesu jednu crnu i jednu bijelu kokošku, torbu pepela, trica, bosiljka i tamjana. Mračna sobica U misterioznoj tišini svoje mračne sobice i u dimu tamjana ona je razbacivala oko sebe pepeo i trice, šaputala neke tajanstvene reči. Na kraju je spremila jednu bocu napunjenu čistom vodom. Najzad bi pristupila jednom malom zvoncetu i tri puta zazvonila. To je bilo sporazumjevanje sa Đavolom. Opet je produžila šaputanje i mrmljanje nerazumnih riječi praćenih čudnim pokretima i sve to radila je pred očima zaprepašćene mušterije koja je bila uvjerena da pred sobom ima čudno biće koje u vlasti drži i samog Đavola. Vodu u boci davala je mušteriji sa uputstvom kako da se upotrijebi. Tačno je proricala dan kada će onaj kome je voda namijenjena umrijeti i njen račun je nikada nije iznevjerio. To je samo govorilo o njenom trovačkom umijeću koje je stekla dugogodišnjom praksom. Njeno proricanje imalo je, naravno, toksikološku podlogu. Naime, ona bi mušterije redovno pitala za težinu problema, da bi na osnovu toga davala i određenu bajanu vodicu koja nije bila ništa drugo do rastvoreni arsenik. Što je problem bio veći bilo je i više arsenika, pa pošto je toksična doza vezana za težinu otrova po tjelesnoj težini, ona nije griješila u svojim prognozama”.

Austrougarske vlasti su punih 40 godina (1878-1918) ignorisale glasine koje su direktno optuživale staricu koja je dočekala devetu deceniju života (prema nekim pričama, umrla je u 104. godini). Anujka je svoje čudotvorne vodice naplaćivala od 2.300 do 5.000 dinara. Rođacima trovanih obdukcija nije padala na pamet, a vlasti je bilo najvažnije da niko državi ništa ne duguje.

Anujka je otkrivena kada je 29. decembra 1927. godine u Ilandži iznenada preminuo imućni udovac Gaja Prokin. Gaja jeste bio u šezdesetim godinama, ali je bio vitalan i niko nije vjerovao da je u pitanju prirodna smrt, naročito zbog njegovog bogatstva. Ispostavilo se da su sestrić i njegova supruga željeli da se što brže domognu nasljedstva. Isljednici iz pančevačkog Okružnog suda pritvorili su Ilandžanku Ljubinku Milankov, a istraga je ubrzo pokazala da je ova žena znala za poluvjekovnu zločinačku djelatnost baba Anujke i da je bila njen najpovjerljiviji saradnik.

Ekshumacijama je utvrđeno da se u mnogim leševima nalaze otrovne čestice arsena i žive, pa je protiv 91-godišnje Anujke i njenih pomagača podignuta optužnica. U podizanju optužbe pomoglo im je i svjedočenje Savete David, koja se posle šegrtovanja kod baba Anujke odlučila na osvetu zato što joj starica nije ni dinar isplatila.

U optužnici je pisalo: “Decenijama banatski svijet u selima pritiska jedna opasna mora u vidu Baba Anujke. Ta stara zločinka prodavala je ništa drugo nego otrov lakovjernom svijetu koji je ubjeđivala da je to obična bajana vodica. Od te njene bajane vodice ko zna koliko je ljudi našlo smrt. Ko zna koliko nerazrješenih misterija je razrješio sud. Sud će izricanjem pravedne presude zadovoljiti jednu višu socijalnu pravdu za kojom svijet vapi”.

Anujka di Pištonja je 6. jula 1929. godine u pančevačkom Okružnom sudu osuđena na 15 godina tamnice. Dok su je vozili u tamnicu, neprestano je ruke i oči podizala prema nebu, proklinjući one koji su je osudili. Prema nepotvrđenim pričama, Baba Anujku su 1941. godine iz tamnice na slobodu pustili njemački vojnici. Vratila se u rodno selo u kojem je umrla u 104. godini života. Trovanje koje je započelo sa Baba Anujkom radikalno je iskorjenjeno 1945. godine streljanjem svih njenih učenica.

Njen život inspirisao je Aleksandra Zografa za stvaranje grafičke novele “Baba Anujkin san”, a poznati televizijski reditelj Đuro Mrđa snimio je dvadesetsedmominutni dokumentarac o njoj.

Avaz.ba