Svi oni prvostepeno su proglašeni krivima i osuđeni na kazne zatvora. Nakon toga, Žalbeno vijeće Tribunala donijelo je oslobađajuće presude što otvara mnoga pitanja, među kojima preovladavaju - da li jeTribunal politički sud i jesu li žrtve najveći gubitnici nakon ovakvih presuda?
Reakcije na oslobađajuću presudu bivšeg načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčila Perišića se ne stišavaju. Nakon što je u prvostepenom postupku osuđen na 27 godina zatvora zbog ratnih zločina u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, nakon žalbenog, Perišić je oslobođen svih tačaka optužnice.
Njegovo oslobađanje dovelo je do preispitivanja drugostepenih presuda Haškog tribunala. Britanski historičar, stručnjak za bivšu Jugoslaviju, Marko Attila Hoare ističe kako ovakve razlike između prvostepenih i drugostepenih presuda mogu uticati na kredibilitet suda:
„Kada bi Tribunal samo osuđivao ljude i kad ne bi nikog oslobađao, djelovao bi kao politički sud. Ova, kao i neke ranije presude, pokazuju nam da u Tribunalu postoji niz različitih sudskih mišljenja i da se dešava da se sudije međusobno ne slažu.“
Direktor Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije iz Ljubljane Zijad Bećirović kaže kako je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju osnovalo Vijeće sigurnosti EU, koje jeste političko tijelo, te samim tim, smatra on, i Sud na neki način ima političku dimenziju:
„Taj politički organ daje jednu političku dimenziju samom Haškom tribunalu, a oslobađajuće presude dovode u pitanje i donošenje međunarodnog pravnog reda kada su u pitanju ratni zločini i genocid. Oslobađajuće presude, nedavno i Momčilu Perišiću, ukazuju na to da Haški tribunal ipak, pod uticajem velikih sila, donosi neka rješenja koja idu na ruku velikim silama koje i vode ratove u savremenom svijetu", ocjenjuje Bećirović.
Iako vjeruje u nezavisnost međunarodnih sudova, profesor javnog prava na sarajevskom Fakultetu političkih nauka, Zarije Seizović, ističe kako ta nezavisnost ne može biti potpuna:
„S obzirom da u sudskim panelima i sam Sud čine sudije iz različitih država, sasvim je sigurno da oni, uz nastojanje da budu nezavisni, na neki način provode i politiku svojih vlada, odnosno onih koji su ih delegirali. Što se tiče oslobađajućih presuda, tužilaštvo je dužno dokazati krivicu, a odbrana nije dužna dokazati nevinost.“
U proteklih šest mjeseci oslobođeni su bivši komandant Oslobodilačke vojske Kosova Ramuš Haradinaj, potom hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač, prvostepeno osuđeni na 24 i 18 godina zatvora zbog ratnih zločina počinjenih u akciji „Oluja“. Poslijednji u nizu, optužbi za ratne zločine oslobođen je i Momčilo Perišić, bivši načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije.
U državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije presude su jedni slavili, a drugi osuđivali. Upravo su to posljedice specifične međunarodne strategije, smatra Bećirović:
„Strategija međunarodne zajednice, da li je to pisana ili nepisana, ili neformalna, jeste u tome da se donose takva rješenja da su sve strane prilično jednako nezadovoljne ili prilično jednako zadovoljne, tako da donošenje rješenja koja su utemeljena na pravdi i pravednosti nije moguće očekivati u ovakvoj konstelaciji međunarodnih odnosa.“
I profesor prava na Univerzitetu u Leidenu Dov Jacobs smatra da će biti potrebno još mnogo godina kako bi se utvrdili kredibilitet i legitimnost Tribunala u Hagu, jer se, ističe on, na presude još uvijek gleda kroz prizmu etničke pripadnosti.
„Kad Haški tribunal osudi Srbe, Hrvati su sretni. Kad ih oslobodi, druga strana kaže da je sve namješteno. Ljudi žele čuti ono što oni žele, a ne istinu", kaže Jacobs.
Predsjednica Društva za ugrožene narode Fadila Memišević ističe kako oslobađanjem Perišića Haški tribunal gubi kredibilitet.
„Ja smatram da je to skandalozno, da Tribunal na ovaj način zbilja gubi kredibilitet i da dolazi ono čega smo se na početku bojali i upućivali povremeno kritike, da Tribunal želi da relativizira – sad mi je potpuno jasno – krivicu svih strana. Mislim da je ovo jedan strašan udarac za žrtve koje su očekivale zadovoljenje pravde, ali - daleko je pravda.“
Osuda zločina jedina je satisfakcija za žrtve. Prema riječima profesora Seizovića, nakon ovakvih presuda žrtve ipak ostaju najveći gubitnici:
„Strogo legalistički pristup diktira nam stav koji kaže da, ukoliko je neko oslobođen, mi ga imamo smatrati nevinim za konkretno krivično djelo. Možda je on kriv za neke druge zločine. Legalistički možemo reći da tu onda zločina nije bilo, pa onda žrtve nisu oštećene, s tim da uvijek ostaje ona humanistička strana da mi saosjećamo sa žrtvama, jer sasvim sigurno – neko je zločine, njihovu tugu, jad i bijedu prouzročio svojim činjenjem odnosno nečinjenjem", zaključuje profesor Seizović.
(Izvor:Slobodnaevropa)
