Mjesni parkić koji se nalazi uz samu Jadransku magistralu ovih dana češće nego inače u svoj hlad prima putnike koji uglavnom zastanu kako bi se fotografisali uz nedavno postavljen dvometarski spomenik koji nosi poetičan naziv „Pogled na Domovinu“, piše Dojče Vele.

„Napokon je tamo gdje je odavno trebao i biti“ kažu mještani kojih je oko hiljadu, a svi su uglavnom u bližem ili daljem srodstvu s osobom kojoj je spomenik i postavljen: Miri Barešiću, bivšem pripadniku ekstremne hrvatske emigracije, osuđivanom za ubistvo i na kraju učesniku Domovinskog rata u kojem je i poginuo prije 25 godina. 

"Svakodnevno se zaustavi barem petnaestak automobila“, kaže Mladen Barešić, Mirin rođak koji živi odmah pored spomenika. 

„Pretežno su to naši ljudi koji žive u inozemstvu i koji su bolje upoznati s pričom“. A burna rasprava oko postavljanja spomenika, koja se povela u hrvatskoj javnosti, ali i susjedstvu, pokazala se složenijom nego su mislili, priča nam Ante Barešić, inicijator i realizator cijele ideje, takođe Mirin rođak. 

„Ne čitam štampu i nije me briga, mi dobro znamo tko i što je bio Miro. Ništa od nikoga nismo tražili, spomenik sam finansirao ja osobno vlastitim sredstvima, nešto uz pomoć ostale rodbine, te prijatelja iz emigracije. Osnovali smo udrugu, te imamo i facebook stranicu pod nazivom ‚Izgradnja spomen- obilježja „Hrvatski vitez Miro Barešić“' kojoj se može svako tko želi priključiti“. 

No nije čitav projekt isključivo finansiran privatno. U pomoć pri realizaciji uključila se i opština Pakoštane, koja je prema riječima njihovog načelnika Milivoja Kurtova, dala svoj dio sredstvima iz budžeta, te je potpuno uredila park u kojem se spomenik nalazi, dok su samu skulpturu finansirali rodbina i prijatelji naglašava načelnik. 

Članovi porodice, kaže Ante, takođe su srećni što se na ovakav način odala počast njihovom prerano izgubljenom ocu, no zbog novonastale situacije već im je dosta svega, te nisu skloni medijskim izjavama. 

“I ja sam sit toga da ga nazivaju teroristom i ustašom, a možete samo zamislit kako je njima,“objašnjava Ante, te nastavlja: “Ustaša ne može biti jer je rođen 1950, a ni terorist jer je osuđen za ubistvo, a ne terorizam. Svi smo mi svjesni što se dogodilo i mi nikad nismo rekli da on nije ubio Vladimira Rolovića, jugoslavenskog ambasadora u Švedskoj, ali dokazano je da je to bilo u samoodbrani, a uostalom on je svoju kaznu odslužio“, tumači Ante Barešić svoje viđenje istorijskih događaja. 

I ostali mještani na sam pomen riječi „terorista“ odmahuju rukom. Svima su im dobro poznate sve verzije priča, no što se njih tiče, Miro je zbog svoje, kako kažu, „požrtvovnosti i domoljublja“ svakako zaslužio priznanje.

Poginuo pod nerazjašnjenim okolnostima 

Barešić se nakon burnog života provedenog u evropskoj emigraciji, gdje je, prije nego što će se odseliti u Paragvaj, dobar dio vremena proveo u zatvorima Švedske i Španije. 1991. se vraća u Hrvatsku kako bi učestvovao u Domovinskom ratu. No nedugo zatim gine u sukobima u zadarskom zaleđu, po, do sada nerazjašnjenim okolnostima, kako se navodi u većini izvora. Mnogi sumnjaju da je Barešić bio žrtva obračuna unutar hrvatskih oružanih snaga. 

„O imenima nećemo, al' sve se zna“, kažu mještani dodajući kako stariji još uvijek nerado pričaju o tome plašeći se „prošlih vremena“. 

No, Miro je, kaže Jadranko Stojanov, takođe susjed i naravno rođak, „imao hrabrosti i srca u ova i ona vremena, borio se za Hrvatsku onda '71 i sada '91“. 

“U nikoga se ne diramo niti oćemo da se iko u nas dira“ njegov je komentar vezan u reakcije medija, pa nastavlja:„Neka oni rade u svojoj kući šta 'oće nas neka puste na miru. Oni imaju svoje heroje mi svoje. Ma tribalo je ovo napravit i davno prije, on je vitez i zaslužuje spomenik“ zaključuje Jadranko. 

Spomenik dakle nije sporan za mještane Drage. No, sporan je za velik dio hrvatske javnosti kojoj je još spornija činjenica da su se na otkrivanju spomenika pojavila dva člana, još uvijek aktuelne, Vlade Republike Hrvatske.

Dojče Vele