- Stefan je u nedjelju oko 15 časova otišao da prošeta i nije se vratio. Pretpostavila sam da je otišao kod druga i da su prenoćili u vikendici na Tisi. Kako se ni u ponedjeljak ujutru nije vratio, potražila sam ga kod drugara. Rekli su mi da ga nisu vidjeli. Tada sam otišla u policiju da prijavim njegov nestanak. Od tog trenutka svi njegovi drugari su krenuli u potragu. Pronašao ga je njegov najbolji drug obješenog na drvetu topole kraj Tise - kroz suze govori neutješna majka Marija.

Kaže da su živjeli sami u skromnoj kući njenih roditelja u ulici Đure Daničića broj 23a. Suprug joj je umro prije više od deset godina, a svu imovinu prepisao je crkvi, kako bi njoj naudio.

-Stefan je imao samo 18 godina, a ja 18 godina u kući nemam struju. Vjerujem da je digao ruku na sebe samo zbog nemaštine i nemogućnosti da se sa njom izborimo. Prošle godinu nije mogao da završi treći razred škole za kuvare u Bečeju zato što nije mogao da kupuje mjesečnu kartu za autobus.

Išla sam na sve strane, u socijalno i kod predsjednika opštine, gdje se njegova sekretarica izdrala na mene zato što nisam dijete poslala u Adu u školu. Jednostavno, ta godina mu je propala i prekinuo je školovanje. Kada sam pokušala da ostvarim nekakvu stipendiju, tri mjeseca su dokumenta stajala kod njih, a poslije toga su mi dali savjet, ali ne i stipendiju - grcajući govori majka i dodaje:

- Dijete mi se rodilo u mraku i, evo, u mraku je i završilo, a trebalo mu je samo za mjesečnu kartu da može da završi školu.

Alo.rs