U pitanju je pjesma "Pjevam danju, pjevam noću"....

Mina (Vilhemina) Karadžić bila je kći reformatora srpskog jezika, Vuka Stefanovića Karadžića. 

Bila je zvijezda bečkog života, obrazovana i talentovana (bavila se i slikarstvom), okružena naujglednijim ljudima od kojih su mnogi bili njeni udvarači. Govorila je 4 svjetska jezika i odlično svirala klavir. 

S druge strane, Branko Radičević je bio siromašni student i pjesnik, uz to i bolestan od tuberkuloze zbog čega je upisao studije medicine. Bio je nadaren za pisanje, slikarstvo i jezike, ali, podmukla bolest (od koje mu je umrla cijela porodica!) ga je omela u tome. 

Upoznali su se u bogatoj kulturno-intelektualnoj sferi koja je naprosto cvjetala nakon definitivnog oslobađanja od Turaka, stoga i ne čudi što se romantični skromni student zagledao u "najpoželjniju djevojku", koja je uzgred bila i prava ljepotica. 

Ni Mina nije bila imuna na talentovanog pjesnika, o čemu svjedoči njeno potonje pisanje o njemu, kao i Brankova pisma Đuri Daničiću. No, siromašni bolesni student nije se ni nadao da platonska ljubav može biti konkretizovana, te joj je napisao pjesmu. 

Napisao joj je pjesmu u kojoj je oslovljava sa "sele" (što je bilo uobičajeno za to vrijeme), u kojoj želi da je "metne međ zvjezdice". 

Pjevam danju, pjevam noću, 

Pjevam sele, što god hoću; 

I što hoću, to i mogu, 

Samo jedno još ne mogu: 

Da zapjevam glasovito, 

Glasovito, silovito, 

Da te dignem sa zemljice, 

Da te metnem međ' zvjezdice. 

Kad si zvijezda, sele moja, 

Da si među zvjezdicama, 

Među svojim, sele moja, 

Milim sestricama. 

Izmučen i siromašan, Branko umire od tuberkuloze 1853. u 29. godini, neki izvori tvrde da je u bolnici pored njega bila Minina majka, no, ne slažu se svi biografi oko toga. 

Pet godina kasnije, Mina se udaje za Aleksu Vukomanovića, osnivača katedre za srpski jezik, istoriju i književnost na beogradskom Liceju (što joj omogućava da nastavi misiju svog oca Vuka Karadžića). 

Dobili su sina Janka, međutim, Aleksa umire nakon nepune dvije godine braka. Mina ostaje sama, da se bori za sebe, svoje dijete i očuvanje srpskog jezika i kulture. Zlatni dani njene mladosti, kada se uživalo uz zvuke klavira i poziralo najcjenjenijim slikarima, zauvijek su prošli. 

Kada je stasao, Minin i Aleksin sin Janko odlazi kao dobrovoljac u srpsko-turski rat i gine 1876. godine. Mina tada ostaje potpuno sama. Preminula je 18 godina nakon smrti jedinca, u 66. godini. 

Time se gasi loza Vuka Karadžića...