Piše: Mirsad Hadžalić
Desetogodišnjica atentata na tadašnjeg premijera Srbije bila je prava prilika za (već tradicionalno) svojatanje zaostavštine jednog od navjećih političara savremene srpske istorije dr Zorana Đinđića.
Nema ko ga nije žalio, pa se čak u šetnji „za Zorana“ našlo i neko androidno biće koje se u estradnim krugovima odaziva na ime Jelena Karleuša.
Dobro se sjećam tog 12. marta 2003. Iako je glas sa radija jasno saopštavao da je premijer Srbije ubijen, ipak nijesam mogao da povjerujem u istinost objave.
Šabani su bili jači. Pucanj u Zorana značio je pucanj u rokenrol i povratak na „tradicionalne vrijednosti“ Miloševićeve Srbije.
Koliko se samo interesa tu poklopilo. Koštunica, Amfilohije, Ceca, Aca Tomić i Aca Bulatović, Legija, Zvezdan i ekipa, Matija Bećković i SANU ekipa, Tijanić i RTS ekipa, samo su neki od onih koji su imali priliku (ili su to prema nekim svjedočenjima i radili) da se raduju atentatu.
Na primjeru nabrojane galerija likova se upravo vidi Zoranova veličina. Sve ono retrogradno i zaostalo, sve što vuče u nazadak i vodi ka državi koja bi bila primjer pravoslavne džamahirije izolovane od Evrope i svijeta skupilo se sa jednim ciljem – ukloniti Zorana bez obzira na sredstvo.
Toliko je bila jaka Đinđićeva energija da su od nje zadrhtali „očevi i majke Srbije“ okupljeni u različitim (neki će reći zločinačkim) udruženjima tipa SPC, SDB, KOS, SANU, RTS, NIN i mnogim drugim.
Još jednom se pokazalo da je sila posljednji odraz nemoći. Kada mu nisu ništa mogli na političkom planu, kreiranjem nepostojećih afera i pokušajima konstantne kriminalizacije njegovog djelovanja, odlučili su da ga ubiju. I što je najgore – uspjeli su.
Naravno, u opštoj glorifikaciji Đinđićevog lika i djela u proteklih nekoliko godina često se zaboravlja niz pogrešnih odluka „demokratskih vlasti“ u Srbiji nakon petog oktobra, a koje su u vezi sa rokenrol scenom i bendovima.
Prva neoprostiva greška bilo je aboliranje Željka Mitrovića i njegove bljak televizijske stanice zaslužne za blickrig kulturnu kastraciju Srbije.
Kada se Čanak pojavio u roze studiju da uz plesnu pratnju obnaženih igračica izvede soptvenu interprentaciju Sinatrinog hita „My Way“ bio je to klasični „wrong way“ – put kojim nikad nije trebalo poći.
Aboliranje Mitrovića značilo je automatsku aboliciju za sve turbo-folk pevaljke i kamarilu tekstopisaca, aranžera, kompozitora i naravno Dejana Milićevića – svih onih koji su zdušno podržavali i (što je još gore održavali) Miloševićevu viziju Srbije.
Kao klasični reprezent real-politike ili politike kao umjetnosti mogućeg Đinđić je počeo da podleže kompromisima još u mladosti (šišanje na kratko i uklanjanje pankerske minđuše) pa su kasnija dešavanja samo nastavak djelovanja političara-praktičara.
Nažalost, pokazalo se da se zmije ne mogu pripitomiti. Djelimični zaborav atmosfere u kojoj je rokenrol bio simbol otpora Miloševiću, skupo je koštao ne samo „novu vlast“ nego i cijelu Srbiju.
Postoji teorija prema kojoj su britanski agenti savjetovali „demokratskim vlastima“ da ne forsiraju rokenrol u prvim danima „vladavine“.
Što god da je uzrok post petooktobarskog prećutnog kuliranja onih uz čije je numere omladina Srbije dovela DOS na vlast, bila je to greška – fatalna greška najvjerovatnije nekog od Đinđićevih savjetnika.
Kako se bunt i rokenrol ne mogu uništiti, Srbija je u nedostatku novih rokenrol bendova dobila cijelu novu hip-hop scenu čije je oštrica tekstova bila upućena prema DOS-u što je samo pomoglo u širenju mita o kriminogenim aktivnostima Đinđića i najbližih saradnika koji je plasiran iz Koštuničinog kabineta.
Nažalost, prekasno je postalo vidljivo da se neki kompromisi mogu, a neke nipošto ne bi trebalo praviti.
Poučen tim iskustvom, u proljeće 2003. završio sam sa opšteprihvaćenim načinom rokenrol djelovanja i povukao se sa estrade.
Ono kao rokenrol svirke po klubovima, pojavljivanje na TV-u sa ostalim estradnim „umjetnicima“ i slično – doviđenja, vidimo se. Sloboda ili ništa.
I poslije deset godina apstinencije ne žalim, najljepši je ukus slobode.
(Izvor:Pobjeda)
