Pol Oster je napisao dvadesetak romana koji su prevedeni na preko četrdeset jezika i odavno je stekao svjetsku slavu. Smatra se za najdarovitijeg američkog pisca svoje generacije. Kao i Montenj u filozofiji, tako Oster literaturi namjenjuje ulogu onoga što nas uči kako da živimo.

U razgovoru sa Fransoa Binelom, glavnim urednikom slavnog časopisa Lire, Oster priča o svojim opsesivnim temama, pisanju i životu...

Vjerujete li u inspiraciju?

- Ne, ja vjerujem u nesvjesno. To je moj vodič. Ali da bismo našli nešto u sebi, u nesvjesnom, treba biti u izvjesnom duhovnom stanju: treba biti otvoren i bez predrasuda. Tako dozvoljavamo stvarima da se pojave. Kad pišemo treba da dopustimo stvarima da se dogode, da se nikad ne cenzurišemo: ne treba, nemamo pravo sebe da cenzurišemo. Najzad, treba znati zaustaviti se. Hoću da kažem da kada radim na nekoj knjizi i kad sam završio moj dan pisanja, uradim sve što je moguće da preostali dio dana više ne mislim na to. Ako mnogo radimo, počinjemo da se sušimo.

izjutra, idem pješice do studija i tu shvatam kako da riješim jučerašnji problem.

To se dogodilo tokom sna. Bolje je ne siliti sebe i dopustiti da se nešto samo riješi. Da bih mogao pisati ja vjerujem u to. Kad pišem neku knjigu ne mogu vam opisati u kakvom se fizičkom stanju nalazim: to je kao da mi je cijelo tijelo otvorena rana... Toliko smo otvoreni za sve što se događa, na ulici, na nebu, svuda oko nas i sve to stavljamo u knjigu koja je u toku pisanja. Knjiga je takođe i neka vrsta improvizacije. Veoma čudno, zar ne?

Nikad ne radim u kući, nego u malom studiju na nekoliko minuta hoda. Dakle, kad se vraćam kući, zatvorim vrata za sobom i trudim se da zaboravim sve što sam napisao. Vraćam se pravom životu. Šta ćemo da spremimo za večeru Siri i ja? Da li ćemo gledati neki film ili ćemo izaći ili ići da se vidimo sa prijateljima ili malo u kupovinu, ili bilo šta drugo? Često mi se dogodi da izađem iz studija, gdje pišem cio dan sa nekim neriješenim problemom. Vraćam se, živim, spavam, budim se izjutra, idem pješice do studija i tu shvatam kako da riješim jučerašnji problem.To se dogodilo tokom sna. Bolje je ne siliti sebe i dopustiti da se nešto samo riješi. Da bih mogao pisati ja vjerujem u to. Kad pišem neku knjigu ne mogu vam opisati u kakvom se fizičkom stanju nalazim: to je kao da mi je cijelo tijelo otvorena rana... Toliko smo otvoreni za sve što se događa, na ulici, na nebu, svuda oko nas i sve to stavljamo u knjigu koja je u toku pisanja. Knjiga je takođe i neka vrsta improvizacije. Veoma čudno, zar ne?

To se dogodilo tokom sna. Bolje je ne siliti sebe i dopustiti da se nešto samo riješi. Da bih mogao pisati ja vjerujem u to. Kad pišem neku knjigu ne mogu vam opisati u kakvom se fizičkom stanju nalazim: to je kao da mi je cijelo tijelo otvorena rana... Toliko smo otvoreni za sve što se događa, na ulici, na nebu, svuda oko nas i sve to stavljamo u knjigu koja je u toku pisanja. Knjiga je takođe i neka vrsta improvizacije. Veoma čudno, zar n

To se dogodilo tokom sna. Bolje je ne siliti sebe i dopustiti da se nešto samo riješi. Da bih mogao pisati ja vjerujem u to. Kad pišem neku knjigu ne mogu vam opisati u kakvom se fizičkom stanju nalazim: to je kao da mi je cijelo tijelo otvorena rana... Toliko smo otvoreni za sve što se događa, na ulici, na nebu, svuda oko nas i sve to stavljamo u knjigu koja je u toku pisanja. Knjiga je takođe i neka vrsta improvizacije. Veoma čudno, zar ne?

(Izvor:Vijesti)