Film o neobičnom, ali iskrenom prijateljstvu između teškog invalida Francuza i njegovog njegovatelja Alžirca, bio je veliki bioskopski hit širom Evrope. Filmska priča je zasnovana na istinitom događaju, kao i knjiga.
Filip Pozo di Borgi izgleda prilično svježe, iako iza sebe ima dug let iz Maroka za Keln. On čak kaže da se osjeća dobro, kao i uvijek. Međutim, svako ko je pročitao knjigu „Najbolji prijatelji“, vrlo dobro zna da temperature ispod nule, za tetraplegičare znači pakao. Dovoljno je samo da padne kiša, pa da imaju užasne bolove. Abdel Selu, njegovatelj iz Alžira gura teško hendikepiranog Filipa do mjesta gde ga intervjuišemo. Obojica su se pojavili na festivalu književnosti u Kelnu „Lit Kolonj“.
Deset godina bili su nerazdvojni. Među njima se primjećuje nešto poput nježne rutine. U trenucima kada bivši njegovatelj pri ruci ima slamčicu, kako bi je dao Filipu da može da pije, gestovi poput tog jednostavno se urežu u pamćenje ljudi. Oni jasno pokazuju koliko je neko zavistan kada je hendikepiran od vrata na dole.
Život u luksuznom zatvoru
Filip (61) je porijeklom aristokrata. U svojoj autobiografiji koja je u Francuskoj, objavljena još 2001. godine, pod naslovom „Drugi uzdah“ (Le second souffle), on detaljno opisuje svoje porijeklo. Potiče iz francuske plemićke porodice, živio je po zamkovima i kao menadžer imperije šampanjca, živio na visokoj nozi, u pravom džet-setu. Sve dok se nije teško povrijedio 1993. godine, prilikom skoka s padobranom.
Sa 42 godine, za njega počinje drugi život, vezan za kolica. On zaista ne mora da se brine o novcu, kao što to nikada nije ni morao. Ali to je sada zaista ono jedino što podsjeća na njegov prethodni život. Posljednjih 18 godina bile su na više načina veoma teške. Tri godine poslije nesreće, od raka umire njegova žena Beatris. Udarci koji su ga naveli da razmišlja o životu. Dijagnoza je mračna.
Egoistički sistem
„Naše društvo se nalazi u krizi. Ljudi su nesigurni, jer ne znaju kakva će im biti budućnost. Finansijska kriza samo je dodatno ojačala taj osjećaj“, kaže Filip. Čovjek prosto osjeća kako bi rado gestovima pojačao neke svoje riječi. Međutim, njegove ruke bespomično leže na kolicima. Tim više se kreću njegove oči, iz jednog ugla u drugi. Skreće pogled ka Abdelu koji sjedi pokraj njega. Njegove poruke zvuče banalno: „Ljudima je potrebna ljubav bližnjih. Moraju više da se brinu jedni o drugima.“
On ne pravi nikakvu razliku između hendikepiranih i nehendikepiranih. „Svi ljudi su zavisni jedni od drugih. Nepokretni bi mogli da igraju ulogu čuvara. Oni podsjećaju da život nije beskonačan, jer mi nismo uvek lijepi, sportski, besmrtni. Sve smo ranjiviji, što smo stariji.“
(Izvor:Vijesti)
