On je ponovio da bi prepostavka za ulazak BiH u NATO bila da sve zemlje regiona i Srbija budu članice tog vojnog saveza.

"Bez toga da sve zemlje u regionu budu u NATO, BiH ne može ući. Pretpostavka da BiH uđe u NATO jeste da je Srbija u NATO. Dok god nije, nije realno očekivati da će bilo koji srpski političar glasati da se uđe u NATO, jer bi to bila ponovno podjela srpskog naroda, a ja ne vidim koji srpski političar to može da uradi. Prema tome, dugoročno pitanje saglasnosti srpskih političara u BiH da BiH uđe u NATO zavisi od toga šta će biti sa Srbijom", rekao je Ivanić.

Izjavio je i da je Dejtonski sporazum jedini mogući okvir za funkcionisanje BiH, jer ni u međunarodnoj zajednici, ni unutar BiH nema političke saglasnosti za njegovu promjenu.

U intervjuu agenciji Beta, Ivanić je rekao da problem BiH nije Dejtonski sporazum, već nedostatak povjerenja između naroda i političkih elita, kao i da su neslaganja i različite vizije glavna kočnica na evropskom putu.

Ivanić je rekao da je "Dejton takav - kakav je i jedini mogući okvir" u kojem BiH može da funkcioniše i da bi "bilo pametno proglasiti moratorijum na rasprave o promjenama ustava, jer nema ni minimalnih šansi da se o tome postigne politička saglasnost, ni međunarodna, a još manje unutar BIH".

Kao jedan od razloga zbog kojih je potpuno nerealno vjerovati da ustavni okvir može da se promijeni, Ivanić je naveo "tri potpuno različite vizije BiH".

"U Sarajevu bi voljeli BiH bez entiteta, u Banjaluci nezavisnu Republiku Srpsku (RS) ako bi moglo, a Mostar bi htio treći entitet, ako može", rekao je on.

Neslaganja i različite vizije, po Ivanićevom mišljenju, koče i proces evropske integracije BiH, a pomaka na tom putu, kako je rekao, neće biti dok se ne promijeni politička klima.

"BiH neće dobiti status kandidata za članstvo u EU dok god je u javnosti i u medijima prisutna po konfliktima", rekao je Ivanić i dodao da pored odgovora na upitnik EU, što je tehnički dio posla, BiH mora da "promijeni opštu sliku" i da "napravi pozitivniji politički ambijent" što podrazumijeva i "spremnost političke elite na dogovore i kompromise".