"Ovo je oprobano rješenje u svijetu kada je u nekim sredinama vladala velika netrpeljivost prema drugom narodu, pa se to odrazilo i na imenovanje zajedničkog jezika. Tada se predmet materinskog jezika u školama nazvao jednostavno 'Nastavni jezik', npr. u Austriji u doba netrpeljivosti prema Njemcima nakon Drugo svjetskog rata", rekla je ona.

Istakla je da je poslije sedam godina netrpeljivost splasnula i postalo je ponovo moguće izgovoriti ime drugog naroda u nazivu svog jezika.

"Uvođenje prelaznog rješenja po uzoru na Austriju svakako bi bilo od pomoći i za poboljšavanje kvalitete sadržaja udžbenika", smatra Kordićeva.

Inače, njena poslednja knjiga Jezik i nacionalizam izazvala je veliku pažnu javnosti, a Kordićeva u njoj iznosi činjenično stanje o jeziku u BiH, Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj.

Ona kaže da studenti tu knjigu čitaju krišom, ispod klupe da profesori ne vide.

Jer domaći lingvisti, objašnjava, su iskonstruirali zajedno jednu priču usklađenu s nacionalističkim željama koju studenti moraju naučiti napamet, a uvidom u ovu knjigu sve bi se srušilo kao kula od karata.

"Napisala je nisam u jednom dahu, nego sam u nju uložila deset godina intenzivnog rada da bi na kraju svaki detalj bio poduprt dokazom. Ciljano se rekonstruirao narativ koji su studenti prisiljeni upijati prilikom studija", kaže Kordićeva.

U intervjuu za portal Prometej.ba, Kordićeva kaže da je u školama već duže vrijeme stanje takvo da se usađuje nacionalizam kroz nastavu jezika, književnosti, istorije i vjeronauke.

"Prećutkuje se kad je o jeziku riječ da Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Crnogorci imaju zajednički standardni jezik policentričnog tipa kakav je i njemački, kojim govore Austrijanci, Njemci i većina Švajcaraca. Engleski je takav jezik i arapski i španski i brojni drugi. Svaki od njih se govori u više naroda i država, i pritom postoje razlike unutar jezika između naroda i država pa se prepoznaje odakle dolazi govornik, kao što i mi prepoznajemo da li govornik dolazi iz Srbije, BiH, Hrvatske ili Crne Gore", kaže ona.

Dodaje, međutim, da uprkos prepoznavanju zbog jezičnih razlika, to je jedan jezik jer govornici glatko razgovaraju i nisu im potrebni prevodioci da bi se međusobno razumjeli.

"Kad bi se u školama navodili ovakvi primjeri, mogao bi se razbijati mit da svaki narod ili svaka država mora imati drugi jezik, ali škole i fakulteti to ne rade, nego čak ugrađuju taj mit. Kao i mit o čistoći jezika kad zahtijevaju da se ne koristi neka riječ ako ti za nju kažu da nije iz tvog naroda. A u lingvistici je poznato da ne postoji i nikada nije postojalo nešto što bi bio čist jezik i da čistoću jezika mogu zastupati samo ljudi neupućeni u lingvistiku i u funkcioniranje jezika", objšnjava Kordićeva.

Prema njenim riječima, onaj ko zahtijeva čistoću jezika, taj ustvari širi nacionalizam jer povećava odbojnost prema drugima koji su navodno prljali jezik.

"Naše škole i fakulteti su rasadište nacionalističkih mitova o jeziku. A najodgovorniji za to su fakultetski profesori materinskog jezika jer oni formiraju sve buduće nastavnike i sastavljaju ili ocjenjuju u ministarskim komisijama nastavne planove, programe i udžbenike", navodi ona.

Kordićeva ističe da stav ljudi o jeziku oblikuju televizija, škole, a i verske vođe. "Metode koje koriste su ponavljanje neistina i prećutkivanje činjenica. Kad bi oni počeli da postupaju drugačije, začas bi se promenio stav ljudi o jeziku. Ovako, ne preostaje ništa drugo nego da što više osoba iznosi činjenicu da imamo zajednički standardni jezik jer svatko deluje na određen krug ljudi i na taj način se može doprinositi promeni", precizna je Koridićeva.

Upitana zahvaljući čemu se i dalje održava ideja o četiri različita jezika, ona kaže da postoje interesne grupe koje profitiraju od ovakvog stanja.

"Jedna skupina su nacionalistički političari, kojima je to dobro sredstvo za proizvođenje međunacionalnih konflikata. Osim toga, ako su četiri jezika, onda imaju opravdanje za podelu dece po školama, što povećava međunacionalnu netrpeljivost i time osigurava buduće glasače nacionalističkim političarima", kaže Koridićeva.

Druga interesna grupa je, prema njenim riječima, su fakultetski profesori materinskog jezika, koji tvrdnjom da svaki narod mora govoriti drugi jezik dodjeljuju sebi status spasitelja naroda.

Računaju pritom na povećan ugled u političkim krugovima i medijima.

Treća interesna grupa su, kaže, brojni navodni prevodioci i lektori, s tim da su oni proizvod fakultetskih profesora.