"Lijepa je stvar što ja sada bolje pjevam nego ikad, ne znam ni kad sam bolje pjevao, jer sam sazrio u međuvremenu", kroz osmjeh priča Zoran Kalezić o pedeset godina karijere.

A sa muzikom nije bilo lako počinjati, kaže Zoran Kalezić. Pjesme je učio slušajući radio polovinom sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada je pjevao hitove sa festivala u San Remu, govorili su kako pjeva okupatorske pjesme. 

"Svakako mi je lakše da pričam sada o tome, nego da preživljavam opet ono što sam preživljavao tada taj jedan užasno neshvatljiv trenutak u kom sam se ja našao u želji da pjevam. Niko vas ne razumije i ne shvata, ne ljutim se ja sada iz ove pozicije, ali mi je tada užasno bilo teško. Šišali su me uredno svakih desetak dana, a ja puštam kosu jer hoću da idem na gitarijadu. Ali je to bila jedna nepobjediva energija", priča Zoran Kalezić o svojim počecima.

Za karakteristično promukao glas koji ima zaslužne su, kaže Kalezić, bjesomučne igranke na kojima su kao klinci nastupali i neponovljiva energija mladosti. Niti smo šta imali niti nam je šta falilo, kaže Kalezić.

"Jedne smo prilike istovarali prikolicu kupusa da bi kupili kožu za doboš našem bubnjaru, a čovjek nas još časti da ponesemo kupusa kući, jer je vidio da svi radimo za jednog, a za zajedničku stvar. Prvu sam gitaru tako zaradio. Cijelo sam ljeto radio i svake nedjelje nosio novce u prodavnicu muzičkih instrumenata, da mi je ne bi prodali. Kada sam je na kraju otplatio i uzeo, desetak drugova me je čekalo da dođem sa gitarom da bih svirao. Tu sam izgradio odnos prema muzici, a i prema životu na kraju krajeva", priča o prvim od pedeset godina, Zoran Kalezić.

Zbog toga ne pjevam da bih bio vlasnik butika ili pekare, već da bih  bio srećan, kaže Zoran Kalezić. Zbog toga se i vratio iz Amerike, pa iz Beograda u Podgoricu. Da zatvori krug. Srećan je u Podgorici, iako mnogo mjesta kojih je u ondašnjem Titogradu sa njegovih početaka bilo, danas više nema.

"Dali smo svemu drugom prioritet, a čini mi se da su ljudi željni nekih malih intimnih mjesta, gdje bi mogli na trenutak da zaborave svoje brige, da predahnu od svakodnevice. Uz dobru pjesmu", kaže Kalezić.

A to što je morao otići iz Crne Gore da bi uspio u ljubavi prema muzici, da bi se glas o njemu vratio u Crnu Goru, sudbina je svih iz malih sredina, kaže Kalezić.

Šta bi bili Dejan Savićević da nije igrao za Milan ili Predrag Mijatović da nije nastupao u Realu, sa osmjehom zaključuje priču o svojih, kako kaže, prvih pedeset muzičkih godina, Zoran Kalezić.