Površna „Lista“
Predstava „Lista za ljubav“ nastala je po istoimenom tekstu kanadskog dramskog pisca Norma Fostera, dobro „skrojenoj“ lakoj komediji, koja je, iako nesporno posjeduje izvjesne komičke vrijednosti, u umjetničkom smislu neizazovna i usmjerena na laganu zabavu. Priča prati dogodovštine dva prijatelja, u čijem životu se, nakon što na proslavi rođendana jednog od njih sastave „ljubavnu listu“, odnosno ispišu osobine koje bi trebalo da posjeduje idealna žena, ta „savršena žena“ i pojavljuje. Dramski tekst pretenduje da se bavi svevremenim muško-ženskim odnosima, ljubavlju i prijateljstvom, ali se time bavi na veoma površan način, ne zalazeći iole dublje u teme koje se otvaraju (npr. savremena površnost i nestrpljivost u međuljudskim odnosima, sklonost da se drugi posmatraju utilitarno, nevoljkost da se trudi dugo i istrajno u građenju i njegovanju odnosa, i sl.), što je dodatno podcrtano ilustrativnim i prilično banalnim naravoučenijem.
U scenskoj postavci, autorski tim odlučio se na doslovno prenošenje predloška (shodno tome, svi scenski znakovi upotrebljavaju se funkcionalno i ilustrativno), bez vlastite interpretacije i originalnijeg scenskog viđenja, pa se tako sve mane istog reflektuju i u predstavi. S obzirom da su likovi u tekstu dati skicozno, kao prepoznatljivi sterotipovi, glumačka igra Branka Ilića kao Leona, ispodprosječnog pisca donžuanovskih sklonosti, i Gorana Slavića u ulozi Bila, smotanog, naivnog, radišnog statističara, naročito u početku je u maniru površnog, usiljenog, izvještačenog realizma. Kasnije tokom predstave kada u rijetkim momentima u njihovoj glumi provije suptilnost ili ironičan odmak prema sopstvenom liku, gluma biva znatno efektnija. Dragana Dabović oblikuje Žustin isprva na zanimljivoj, finoj granici između realizma i autoironične mehaničnosti u govoru i kretnjama; ali kasnije, kada usljed zahtjeva teksta mora ubrzano da mijenja karakter, iako to čini uvjerljivo, igra postaje znatno plića, poput imitacije.
Šteta je što se u scenskom čitanju nije pokušalo detaljnije, preciznije i zaigranije satirički zagrebati zbilju, i/ili uvjerljivijim, toplijim i životnijim predstavljanjem likova dublje porinuti u međuljudske odnose, te time bar donekle scenski podariti neinventivnom tekstu slojevitost. Ovako, predstava „Lista za ljubav“ ostaje u domenu nepretenciozne zabave, koja svrhu iscrpljuje sama sobom, izvan potrebnih i stvarnih pozorišnih i društvenih razloga.
Kritičan komentar
„Ruža sa dva mirisa“ meksičkog pisca Emilia Karbaljida komedija je napisana 1986. godine, sa namjerom da se na zabavan i posredan način iznese kritičan komentar o suštinski neravnopravnom položaju žena u tadašnjem meksičkom društvu. Jednostavan zaplet prepliće životne priče dvije naizgled sasvim različite žene, koje se srijeću u čekaonici zatvora, otkrivajući da su u vezi sa istim čovjekom, jedna vjenčanoj, a druga nevjenčanoj. Sa tim čovjekom obje imaju i djecu, a isti je upravo optužen za silovanje djevojčice. Kroz crnohumorno prikazane teškoće kroz koje prolaze pokušavajući da sakupe novac za njegovo oslobađenje, one promišljaju svoje živote, i dolaze do svijesti o mizoginom društvu u kojem žive i kojem su se potpuno prilagodile, te odlučuju da se pobune i iskorače iz stereotipnog i očekivanog, ka slobodi.
Predstava je postavljena kao glumački autorski projekat, bez reditelja, ali je angažovan dramaturg (Stela Mišković), što je vidljivo kroz intervencije na tekstu, kroz koje je predstavi pohvalno dat lokalni kolorit. Upravo tu, u tekstualnim prilagodbama i dopisivanjima leži najveći potencijal postavke, koji nažalost nije dovoljno iskorišćen. Naime, ispuštene su tematsko-dramske mogućnosti suštinskijeg približavanja radnje našem kontekstu, a najviše truda uloženo je u izmjenu replika jedne od protagonistkinja. Time je ona, kroz lokalno-mentalitetske idiosinkrazije postala prepoznatljiva, poput izvjesnog tipa žena koje svakodnevno srijećemo. Ovo je vrlo efektno poslužilo izazivanju smijeha, ali uz povremeno klizanje u banalne stereotipe. Pošto je predstava i najavljena „po motivima“ teksta, šteta je što se teksta, ipak, dosta čvrsto držalo, i što kroz neka smjelija mijenjanja i dopisivanja on nije doveden u čvršću vezu sa aktuelnim društvenim okolnostima i duhom vremena, za šta je potencijal postojao.
Scensko čitanje odlikuje i maštovita i efektna jednostavnost u korišćenju scenografije, svijetla i muzike, inventivan mizanscen i glumačka preciznost i zaigranost. Obje glumice, Jelena Minić kao naizgled površna Violeta, i Gorana Marković kao naizgled preozbiljna Gabrijela raspolažu zavidnom izražajnom energijom, sposobnom za slikanje likova jarkim bojama, ali i suptilno ukazivanje na dublje slojeve ličnosti, sakrivene ispod komičnih pretjerivanja. U predstavu su dodati koreografisani songovi, koji je dodatno razigravaju, ali povremeno nose i izvjestan brehtovski štih, kada glumice u njima autoironično razmatraju ono što im se dešava.
Komercijalnost
Oba projekta, sa svojim različitim dometima, ali zajedničkim primarno zabavljačkim težnjama, potvrđuju da je komercijalnost osnovna orijentacija crnogorske nezavisne izvođačke scene. Iako je to legitiman i moguć izbor i povod, ukoliko postavke nisu dotirane, nego se u njih ulažu sopstvena sredstva (što bi trebalo da važi i za institucionalna pozorišta), postavlja se pitanje nijesu li za maćehinski odnos države prema ovoj sceni možda djelimično zaslužni i njeni akteri.
(Izvor:Pobjeda)
