Ne znamo pouzdano kad je rođen, ni dan kad je umro, rapsod iz epohe pozne crnogorske epike – Starac Milija Kolašinac. Stari rapsod nije znao ni čitati ni pisati
Znamo da je Vuk Stefanović Karadžić prepisao od njega „Ženidbu Maksima Crnojevića“, za dvije sedmice, g. 1822, nalivajući mu, po svoj prilici, svoju rakijicu i krijepeći pjesnikovu koncentraciju lukavim ohrabrenjima.
Naredne, 1823. godine, po vlastitom priznanju, Vuk ga već nije našao živog u selu egzila, u Požeškoj nahiji. Služio se samo jednim vremenom, od tri nama poznata – sadašnjim
Ovih dana, kada slavimo dvijestotu obljetnicu Njegoša, ne možemo da se ne sjetimo i ovog njegovog prethodnika. Kada je stari pjesnik umro, Radivoje Petrović je imao, dakle, svega deset godina. (Vido Latković je odnekud znao da se Njegoš divio ljepoti „Maksima“ prilikom svog boravka u Beču četvrt stoljeća nakon autorove smrti.)
Tim prije što su djela obojice pjesnika, dakle, jedan te isti žanr: epika. Njih mnogo toga bratimi a praktično ništa, barem žanrovski, ne razdvaja. Radosav Medenica, vanredan poznavalac evropskog epskog pjesništva, posebno njemačkog i našeg, na to nedvosmisleno ukazuje:
„Sažeto u najkraću postavku: pesnička snaga Starca Milije predstavlja u neku ruku jednu nit koji vodi ka Njegošu. Oličenje jednog grumena one praiskonske snage koja se u Vuku, takođe njegovom zemljaku, u aspektu širokog evropskog vidika tako grandiozno manifestovala.“ (Up. R. Medenica: Naša narodna epika i njeni tvorci, Cetinje, 1975, 67).
Stari rapsod nije znao ni čitati ni pisati. U ovoj kratkoj raspravi radije ćemo izbjeći, nego istaći, tu ekstravagantnu evidenciju.
On je pjevao i egzistenciju i evidenciju – drugog pristupa, ovoj problematici, uključiv iole složeniji misaoni pristup, izgleda nije imao niti ga se to mnogo ticalo.
Služio se samo jednim vremenom, od tri nama poznata – sadašnjim.
Pjesnik muzike
To vrijeme se zvalo muzika. Pjesnik je čitavu epohu doživio kroz muziku. Vuk, koji je, međutim, znao šta je prošlost, i manevrisao s njom u svojoj jezuitskoj strategiji, spasio je što se moglo
Služio se samo monolitnim diskursom. Šta to znači?
To znači da u svom pjevanju nije mogao stati, inače bi izgubio nit priče i vezu s predmetom. Bez ritma više ne bi znao kako se ko zove ni šta radi.
Pjevao je Vuku svaki put iznova svog (i narodnog) „Maksima“, uz gusle, onoliko puta dok se napokon fabula i poetika ove krvave drame nisu složile, slegle, smirile, na pipiru, kao lavina Pompeje na trgovima nesrećnog grada u napuljskoj ravnici.
Protagonisti priče: dijete Maksim(e), nesrećni mladoženja; Ivan Crnojević, njegov mahniti otac, kralj koji je izazvao građanski pokolj i rat; vojvoda Miloš, „gospodsko koljeno“, pogođen kopljem posred čela; „lijepa Latinka“ (prva „pratilja“ Lady Macbeth u svjetskoj književnosti); i mnogi drugi („hiljadu svatovah“)... prevrtali su se, dakle, u grobu – osjećajući prvi put, nakon tolikih stoljeća oralne interpretacije, dodir sa sintaksom.
Vuk, koji je, međutim, znao šta je prošlost, i manevrisao s njom u svojoj jezuitskoj strategiji, spasio je što se moglo.
Ništa nam više, nažalost, nije saopštio o Miliji.
Nije imao volje da ga izdvoji iz grupe svojih narodnih pjevača; možda se nije osjećao odgovornim za njegovu posebnost. Oralna prošlost je prošlost bez evidencije, dakle, prošlost bez vlastitog vremena, slijepa prošlost
Stenografišući jednu istoriju muzike, ne manje nego istoriju ratovanja, svadbarske mobilizacije, istoriju gnjeva ili istoriju književnosti, on nije našao vremena da svog rapsoda počastvuje zasluženim mjestom. Zažalio je za tim kad se vratio u svoj Beč, vrlo vjerovatno, ali nije mogao ništa učiniti jer je bilo kasno.
Više ovih „nije“ može mu se prigovoriti kad je riječ o „Maksimovom“ tvorcu (koautoru, redaktoru). Mi se, najskromnije rečeno, pridružujemo tim uzaludnim prigovorima, ali blago, po intuiciji koja ne pripada vremenu ni tekstualnoj kritici.
Vuk je sačuvao Maksima, ali mu je Milija pobjegao nekud. Kad se narednog ljeta čovjek iz Beča namjerio u stari kraj, i raspitao se za rapsoda, „kazali su mu da je umro“.
(Izvor:Vijesti)
