"Nikada nisam konkretno odgovorio na ovo pitanje ali sad ću odgovoriti. Odgovoriću sa distance i svega što se dešavalo u životu svakog od nas. U nekoj mojoj najvećoj fudbalskoj slavi, kad sam bio u zenitu, a to je od 1994. do 1999, sve je išlo odlično i što se tiče profesije osjećao sam se moćno. Istovremeno, bolest moga sina me je stalno vraćala na zemlju, u normalu. Išlo je kroz glavu: 'Vau, kako ti to dobro radiš i kako ti daješ te golove, pa gdje je tebi kraj, druže?' Znaš kad ti krene i pomisliš, i to se svima događa u zenitu, pa dođe otprilike ono: 'Sad da se popnem na ovu zgradu, možda bih mogao i da letim.' Toliko se dobro i moćno osjećaš", rekao Mijatović u intervjuu za Nedjeljnik, na pitanje kako se nosio sa činjenicom da je osvojio sve, igrao u vrhunskim timovima, bio kao stranac direktor najvećeg kluba na svijetu, a opet važi za nekog ko je ostao tako normalan čovjek na zemlji.

Kad god bi počela da mi kroz glavu prolazi ta euforija i ludilo navijača, moj sin, pokojni Andrej, imao je neku krizu. Često je završavao u bolnici i to su bile opomene. Opomene u smislu: "Sve je to super, bato. Sve ti, druže, dobro radiš, ali život je nešto potpuno drugo." I mislim da mi je sin bio balans da shvatim šta je život. Da život nije samo segment neke karijere. Ta nemoć da pomognem svom djetetu, a pomoći nema", ispričao je Peđa.

Mijatović je govorio o svemu, o cijeloj svojoj karijeri, od prvog dogovora sa Hajdukom i prelaska u Partizan, preko susreta sa realnošću u Valensiji, pa do pokoravanja Evrope u Real Madridu...

Prisjetio se, naravno, i čuvene prečke na SP u Francuskoj, bombardovanja...

Njegov sin Andrej od rođenja je bolovao od teškog oblika hidrocefalusa (proširenje komore mozga, kojem je prethodilo povišenje pritiska u centralnom nervnom sistemu zbog povećanje cerebrospinalnog likvora).

Preminuo je 3. marta 2008.godine u 15-oj godini života.