Osnovni faktori ove pojave se povezuju sa potrebom porodica koje su bile bez muškog nasljednika da sačuvaju porodično bogatstvo, da se izbjegne bilo kakav sukob sa smrtnim posljedicama zbog teških uslova života koji su tjerali žensku osobu da postane glavni staratelj porodice, kao i zbog ličnog izbora žena koje su željele da vode takav život, piše agencija Anadolija.

Iako u znatno u manjoj razmjeri, ova tradicija prisutna je i danas u pojedinim područjima Albanije.

Virdžinom se smatrala i smatra žena koja odluči da se neće udavati do kraja života, koja će da preuzme porodične poslove koji po tradiciji pripadaju muškarcima, da ima jednak status kao i muškarci u porodici ili i šire, kao i da ne pogazi tu svoju odluku.

Ilmija Lika, rođena 1979. godine, jedna je od albanskih žena koja je odlučila da bude “zakleta virdžina”. Ona živi u kući sa svojim ocem, u selu Gurrë e Madhe, u rejonu Mata u Albaniji. Gosti se u porodičnoj kući Lika dočekuju prema albanskoj tradiciji, a dio dočeka i razgovora s prijateljima koji ih često posjećuju jeste i Ilmije.

Imala je samo 13 godina kada joj je umrla majka i od tada njen život je dobio drugačiji smjer.

Ilmija Lika, u razgovoru za Anadoliju, navodi razloge koji su je natjerali da donese ovakvu odluku te priča o tome kako se osjeća u ulozi virdžine i zašto nikada nije prekršila tu odluku.

 Nakon smrti majke, preuzela "muške" poslove 

"Mama je preminula 1993. nakon teške bolesti. Potom sam bila prinuđena da radim mnogo, zato što je otac radio daleko od kuće. Poslove u selu sama sam završavala, sve vrste poslova koje radi jedan muškarac kod kuće. Postepeno, ovaj način života je počeo da mi se sviđa. Obezbjeđivala sam drva za zimu, radila sam na njivi i drugo. Stvarno sam željela da se bavim ovim poslovima, koje ovdje u selu obično rade muškarci”, kaže ona.

Ilmija se izdvaja po svojim karakteristikama, ne samo zbog statusa koji je sebi postavila, nego i zbog načina ponašanja, razgovora, oblačenja, poslova koje obavlja u kući, te položaja koji uživa u porodici i šire.

Zbog zdravstvenih problema koje ima već više godina, ona više ne radi teške poslove, kao što ih je radila nekada, ne ide u šumu po drva i nije u stanju da se brine o drugim poslovima u selu, koje obično obavljaju muškarci i ona ih je kao virdžina obavljala.

Ali, kako se ona osjeća zbog svog izbora? Da li će tu zakletvu održati zauvijek? Kako je tretiraju u porodici i selu u kome živi? Ovo su samo neka od pitanja koja joj se često postavljaju. 

Sa cigaretom koju ne ispušta iz ruke, Ilmija Lika priča: "Jako sam srećna zbog svog izbora. U selu gdje ja živim nema predrasuda. Zaklela sam se da ovu odluku, koju sam donijela nakon majčine smrti, ne prekršim do smrti. Ja sam odlučila da budem virdžina do kraja svog života." 

 Muškarci se s pažnjom odnose prema Ilmiji 

Na različitim ceremonijama u selu, kao naprimjer u slučaju tragedija, svadbi, rođendana i slično, ona je dio sredine gdje obično borave seoski muškarci. Poštuju je i ponašaju se prema njoj bez predrasuda, uz posebnu pažnju.

Njen otac Sulejman Lika kaže da je ovo izbor same Ilmije, bez ikakvog nametanja od strane članova porodice. On traži od organizacija i državnih institucija da pomognu Ilmiji, jer boluje od bronhijalne astme, a nemaju sredstava za kupovinu ljekova.

Prije nje je i njena rođaka napravila isti izbor. Ona je živjela sa roditeljima sve do smrti, do svoje 70. godine.

Uprkos tome što je ova tradicija proteklih decenija bila rasprostranjena u selima regiona Mata, trenutno samo nekoliko osoba je primjenjuje, a to je rezultat razvoja novih uslova koji karakterišu savremeno društvo. 

Kao i mnoge tradicije Albanaca, poput bese (davanje riječi), velikodušnosti, gostoprimstva i vjerske tolerancije, koje su postale predmet studije istoričara i domaćih i stranih etnografa, fenomen “djevica pod zakletvom” izazvao je interesovanje među istraživačima.

 Kako je nastala tradicija virdžina 

U Albaniji, prije nekoliko vjekova, u uslovima kada se život gradio na patrijarhalnim osnovama i prema kanonima (narodni zakoni), muškarac je bio ključna figura u vođenju porodice, ali i onaj koji je nosio glavni teret. S obzirom na to, u slučajevima gdje su porodice imale samo kćerke ili kada je nedostajao muškarac, u nekim porodicama na sjeveru Albanije njegovala se tradicija virdžina, koje su se zaklinjale da se neće udavati do kraja života, kako bi imale "muški" status u porodici. 

Ali, ova se tradicija proširila i zbog individualnog izbora žena da budu virdžine. Jedan drugi razlog za donošenje ovakve odluke često se povezuje i sa razvodom prvog braka, što je tjeralo ženu da zauvijek odustane od prava da se ponovo uda, i da se transformiše u virdžinu. 

U principu, virdžine su vodile ili vode težak život, jer žive u sjevernim planinskim područjima Albanije, ali i zbog okolnosti koje su ih primoravale da imaju ovakav status. Trenutno, mali broj njih živi uglavnom na sjeveru Albanije, u regionima Skadra, Dibra, Mata, Buljćize i Kuksa. 

O istoriji albanskih virdžina objavljene su i knjige, a posebno su bili zaintresovani radnici kinematografije koji su realizovali posebne dokumentarne filmove o ovoj tradiciji koja, iako je stvorena u prošlosti i traje već vjekovima, nastavlja da se praktikuje i danas i da bude dio albanske stvarnosti.