Ništa prije 2020. godine, s izuzetkom Islanda, odluče li ostrvljani referendumom prihvatiti članstvo u EU. Ovo je jedan od zaključaka panela na temu proširenja EU Gornjeg doma britanskog Parlamenta temeljen na raspravi na Odboru za Europsku uniju.
Brojna mišljenja, ocjene i prognoze sadrže jednu zajedničku konstantu – proces pridruživanja ići će sporo, uslovi će biti sve teži i složeniji (o čemu govori primjer crnogorskih pregovora) a sami pregovori će trajati duže od rekorda srušenih u slučaju Hrvatske (šest godina ili dvije godine više u odnosu na zemlje ‘velikog praska’ proširenja 2004. godine), ili Turske (počeli nekoliko sati prije hrvatskih u ranu jesen 2005. godine i nisu se makli od jednog zatvorenog poglavlja, koliko ih na svojoj tablici pregovora ima i Crna Gora).
Koliko su uslovi pooštreni ukazuje i apel povjerenika za proširenje Štefana Filea da se pred buduće članice ne postavljaju zahtjevi viši od nivoa dostignutih u državama članicama. Sa novim uslovima za članstvo evidentno je da će se pregovarački proces produžiti za četiri godine u odnosu na hrvatskih ( i vjerojanto islandskih ) šest godina, a ove su dvije zemlje iskusile kako izgleda kada se usklađivanje po određenim poglavljivama kod nekih članica stopira bilateralnim traženjima.
Islandu su branu za dobijanje statusa kandidata stavile Holandija i Velika Britanija radi problema nadoknada šteta nastalih propasti Icesave, islandske banke, a Hrvaskoj Slovenija, zbog granica.
Makedonija je, uz Tursku, zemlja s najdužim statusom kandidata, ali joj pregovori nisu otvoreni radi protivljenja Grčke i solidarnog sekundiranja Kipra. Problem se zove ime zemlje i toliko je bizaran da u EU o njemu govore rijekto i to s evidentnom nelagodom. Situacija blokade je rezultirala preporukom da se bilateralna pitanja počnu rješavati u ranoj fazi pregovora, kako kasnije ne bi uticala na sam tok i onako beskrajno dugačkog procesa.
U cijeloj ovoj priči o nastavku proširenja EU je strateški odustala od postavljanaj granica dokle će ono ići želeći svoje šire susjedstvo zadržati i perspektivom mogućeg članstva kao nadogradnje na današnje „istopčo partnerstvo“ ili politiku „najboljih susjeda“ . Naravno, granice Evrope se mijenjaju i drugačije definišu sa svakom novom generacijom.
Pojam “zamora proširenjem” pojavio se u ranoj fazi pregovora s Turskom, Hrvatskom i Islandom. Nastao je Bugarskom i Rumunjskom i evidentnim njihovim nezadovoljavanjem kriterijuma, što je EU nastojala ublažiti kroz monitoring nakon pristupanja. Monitoring još traje. Proširenje su uHolandiji i Francuskoj okrivili za probleme s referendumom o novom Sporazumu EU, bez osnova u činjenicama - ali su to političari rado zloupotrebljavali.
Snažan pad entuzijazma za proširenje, opisano kao jedna od ‘najuspješnijih zajedničkih politika EU’, korijene ima u dvojbama da li je Turskoj mjesto u zajednici. Između Turske i proširenja stavlja se znak jednakosti. Evropa treba dinamizam i mladost ove zemlje, plaši se njene veličine i različitosti. Pooštreni uslovi za Hrvatsku, Island i Crnu Goru, sve zahtjevniji sa svakom novom zemljom u procesu, krojeni su da bi se članicama EU garantovao ulazak posve evropeizirane Turske, bez gledanja kroz prste.
Učesnici diskusije o proširenju smatrali su shodnim upozoriti na razliku umora do proširenja uzrokovanog lošim iskustvima iz prošlog kruga od onig temeljenog na strahovima i neizvjesnostima vezanim uz zemlje preostale u EU čekaonici.
(Izvor:Dnevne novine)
