Hilg ima 30 godina, a ušla je u istoriju kao prva srpska plivačica koja je postala prvak svijeta, osvojivši zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu 2009. godine.

Ona je tada u Rimu oborila evropski rekord na 200 metara prsno rezultatom 2:21,62 minuta. Drži nacionalni rekord i na 100 metara prsno (1:07,80).

U septembru 2013. se udala za Milana Boharevića, danas je majka dvoje djece. 

Nađa Higl je javno saopštila da je bolesna na osmu godišnjicu titule prvaka svijeta: 

"Još dok sam bila dijete, osim dječjih standardnih bolesti, nikada nisam imala nekih većih zdravstvenih problema. Od šeste godine života sam se bavila plivanjem i vodila zdrav život. 

Od šestog razreda osnovne, kada sam operisala krajnike, pa do trudnoće, moj zdravstveni karton je bio prazan. Hiljadu puta sam se zapitala da li je moguće da se ovako nešto desi osobi koja je živjela zdravim, sportskim načinom života? 

Kao što i sami znate, ne postoje pravila u životu koja nam garantuju da ćemo biti živi i zdravi ako živimo zdravo. Ja sam teško podnijela činjenicu da ću do kraja života morati da pijem ljekove i da će postojati periodi u kojima ću morati da idem na biološke terapije i da ležim u bolnici.

Krenuću od samog početka. Prvu trudnoću sam iznijela savršeno i sve je prošlo idealno, ako zanemarimo dugometražni porođaj. Nisam imala neke tegobe u prvoj trudnoći i to je bio najveći razlog zašto sam odlučila da ubrzo proširimo našu divnu porodicu i da Dragan ima sa kim da odrasta. 

Želja mi se brzo ispunila i ostala sam u drugom stanju i sve je prolazilo u najboljem mogućem redu. Međutim, oko šestog mjeseca trudnoće, krvna slika, tačnije nivo gvožđa u krvi je bio u padu. Povezivali smo to sa malom razlikom između dve trudnoće, kao i hemoroidima koji su me još od prvog porođaja mučili. 

Dakle, našla sam se u situaciji da su svi simptomi jednostavno bili zamaskirani zbog stanja u kom sam se nalazila. Tri puta nedjeljno sam u bolnici primala gvožđe, međutim nije bilo pomaka. Došlo je do toga da će mi možda biti neophodna transfuzija, što me je užasno plašilo. 

Borbu sa gvožđem smo vodili do početka osmog mjeseca trudnoće, kada me je ujutru odjednom počeo da probada bol u stomaku. Sva sreća pa sam znala da nije u pitanju beba, jer sam imala iskustvo kako kontrakcije izgledaju. 

Spakovala sam starije dijete i odvela ga kod majke, a ja krenula da vadim krv kako bi dr Parović, koji mi je vodio trudnoću, video nivo CRP-a. Rezultati su bili katastrofalni, a doktor je odmah potvrdio da je beba u dobrom stanju i uputio me kod dr Moše kako bi mi provjerio stanje unutrašnjih organa. 

Svi simptomi su ukazivali na pankreatit, što su kasnije analize i potvrdile. Vjerujte mi, nisam bila sjvesna u kojoj sam se opasnosti nalazila. Hitno su me prebacili na intenzivnu njegu u Višegradskoj bolnici i pristupili svemu veoma ozbiljno.

Zbog stanja u kom sam se nalazila, nisu mogli da primijene agresivnu terapiju, ali su uspjevali da umanje bolove i stabilišu situaciju. Taman što su me skinuli sa intezivne njege i prebacili na održavanje trudnoće, uslijedio je novi napad i dr Petronijević je, uz pomoć hirurga dr Dušana Jovanovića, nedelju dana nakon carskog reza konstatovao da se pankreas vratio u normalu i konačno sam mogla da idem kući, a tada moje muke počinju. 

Naime, tokom čitave trudnoće sam imala krvave stolice koje smo povezivali sa hemoroidima, međutim nije bilo tako. U toalet sam trčala 20-30 puta dnevno, i za nedelju dana sam izgubila deset kg. 

Konstatovano je da sam zaradila klostridiju, međutim i nakon duge terapije, odlazak u toalet je postao svakodnevnica. Na nagovor kume, otišla sam na kolonoskopiju, gdje su, čim su malo zašli u crijevo, vidjeli o čemu se radi jer je crevo bilo u katastrofalnom stanju. 

Dijagnostikovan mi je ulcerozni colitis, bolest debelog crijeva. U prvi mah sam bila užasnuta što je to autoimuna bolest koja će me pratiti do kraja života. Počela sam sa terapijom, i nadala se poboljšanju, ali nakon nekog vremena sam opet pala jer nije bilo napretka. 

Tek kada sam hospitalizovana na odjeljenju za gastroentrelogiju na Zvezdari, i kada su mi prof. Njegica Jojić i dr Marijana Protić uvele pravu terapiju, počela sam da osjećam boljitak. Moja borba i dalje traje, još uvijek nisam ušla u remisiju, ali imam dva najlepša motiva za borbu. 

Iako zbog bolesti nisam uspijevala da se izborim sa dvije male bebe, bila sam srećna što imam priliku da ozdravim i da ih gledam kako rastu. Zahvalna sam što je u pitanju bolest koja može da se kontroliše i sa kojom može da se normalno živi kad se uvede u stanje remisije. Ja sam na putu ka tome i nadam se da ću uz pomoć biološke terapije doći do rezultata…", piše Higl na svom sajtu, prenosi B92.