Prenosimo vam pismo u cjelosti:

Draga Jano, ne znam da li voliš kišna jutra, vi djeca volite sve, svemu se radujete i na tome vam zavidim, zaista! U svemu pronađete nešto divno a ja to, priznaću ti, više ne umijem! Nisam toliko star, niti me je život jošte umorio, ali strahujem da sam ja dobrano umorio njega i da mu je mrsko popiti jutarnju kafu sa mnom, no…

Takvi smo mi odrasli, znaš - dok smo djeca žurimo da odrastemo a kada odrastemo žudimo da se po*eremo u djetinjstva onima koji još imaju razloga da se iskreno smiju… Imam dvije ćerke, predivne su! Jedna se zove imenom tvojim, a to je prelijepo, staro ime s Kosova i Metohije.

Dao sam joj ga kao amanet da nikada ne zaboravi ko smo, šta smo i gdje nam se valja vazda vraćati, ali da te sad ne umaram time, pretežak je i ovaj vjetar za ta malena pleća tvoja, a kamoli šuplje riječi neznanca kojeg ćeš sjutra kleti i prezirati, s pravom!

Ti si, srećo, ostala bez mame, to znaš.

Prerano, mada, vjeruj, ne postoji pravo vrijeme da čovek ostane bez nje- majke ne bi trebalo da umiru, nikada nismo dovoljno odrasli da ostanemo bez njih, pa i kad odu tiho, s mirom, samo zaspu i… Tvoja mama nažalost nije i volio bih da to nikada ne saznaš, ali hoćeš! Umrla je stravičnom smrću, ili je pak živjela stravične poslednje trenutke, a umrla tiho, moleći da smrt požuri po nju, ne znam šta je tačnije od ta dva ali znam da ćeš znati sve o strahotama njenog ropca dok je, ubijeđen sam, mislila samo na tebe!

Ne, neće ti biti lakše zbog toga, naprotiv, nosićeš i to breme zamišljajući kako te je kroz suze dozivala, pokušavala da te vidi, pružala ruke nekud ka tebi ali smrt je jednostavno bila hitrija…

Ništa od ovoga ne bi trebalo da znaš, malena! Mama je otišla s anđelima i sada je ona najsjajnija zvijezda na nebu, ona što ti se noću smiješi i čuva te, ona kojoj mahneš i pošalješ poljubac pred spavanje, tako i ja činim, a znaš koliko mi je godina…

Ne znam, srećice, ko je ubio tvoju mamu, divno bi bilo da nikada i ne saznaš da je ubijena, ali znam ko ubija tebe čineći sve da imaš prava da prezireš kad odrasteš - mi, veliki, oni što kao tuguju nad sudbinom tvoje majke raskopavajući njen grob svakoga dana iznova, jer ništa ne prodaje novine i dušu kao „dobar“ leš nad kojim se možeš iživljavati jednako koliko i onaj koji je tog dana besomučno udarao po glavi dok nije prestala da se poznaje…

Vidiš kako i ja odvratno pišem ne razmišljajući da ćeš možda jednom, baš za ovakvo poganog dana, čitati sve i proklinjati odrasle što mama Jelenu nećeš moći da zamisliš onako lijepu, nasmijanu, vedru, životnu kakva je bila ili kakva želiš da je bila, već unakaženu, raspolućenu, neprepoznatljivu od krvi, modrica, jauka i nemoći da te dozove.

Ako ti je za utjehu, a ne smije biti, znaj da smo upropastili još toliko života da im više i nema broja, pišući krvlju za one koji vape da s novinskih strana lipti i prska svud po stolu… Mjesecima smo izvrtali grob malene Tijane Jurić, ona nije ostala bez mame već su mama i tata ostali bez nje, ali to je bilo malo, morali su znati koliko je patila čekajući da se smrt prene i krene ka njoj, nogu pred nogu, bez žurbe i želje da stigne što prije i okonča…

Na sreću i grobovi dosade! Izigramo se, iskačemo po njima, izgazimo cvijeće i svijeće pa se umorni naslonimo na krstače zagledani kud bi mogli dalje, osluškujući gdje je lelek najjači i kojom rekom suza valja zaplivati uzvodno…

Ljudi smo, pa oprosti ako ikako budeš mogla, jer tvoja je mama Jeca tako "divno" umrla da bi bila grehota ne pisati danima o jaucima, jecajima, patnji, bolu, tako „umješno“ smrskanoj lobanji i pride udariti barem još jedanput, jer ništa tako dobro kao "valjan" leš i djetinjstvo koje sjutra može postati jad od života, ako nam se baš "posreći"!

Ne zamjeri, ljudi smo, što sad da te lažemo kako je mama zaspala mirno i otišla s anđelima kad ćeš i onako znati sve, jer ti sve ostavljamo kao zalog da nas prezireš! Nisi čovjek ako tako ne učiniš, a zapamti da smo mi bili ljudi prema tebi kad je bilo najteže i učinili sve da ti sjutra bude još teže!

Ipak, oprosti ako ikako budeš mogla, ljudi smo, a u ljudima čuči zvijer i njihov je odabir hoće li se boriti s njom ili uživati gledajući je kako razgoropađena vreba iz one praznine gdje je bila duša… Znaš, ne prođe dan da ne mislim na majku, ne dozvoli ni ti da prođe i ne dozvoli da izgleda ikako drugačije do onako kako je, vjerujem, znala da čučne i raširi ruke dok joj letiš u zagrljaj!

Jeste, to je ona najsjajnija zvijezda noćnog neba, smiješi ti se, bdi nad tobom, čuva te dovijeka! Mahni joj i pošalji poljubac, s anđelima je, lijepa i nasmijana kakvu ne dozvoljavamo da je upamtiš, ali ti budi jača i bolja od nas!

Izvini, draga Jano, naše su duše pustahija, ne dozvoli da tvoja bude ni nalik! Praštaj nam kao što mi tebi nismo mogli djetinjstvo, ljudi smo samo, a ljudi su…"