„Gastronomadske priče“, nova knjiga beogradskog pisca Vladislava Bajca ispunjena je neobičnim junacima i savremenicima, proživljenim događajima i najrjeđim otkrićima. Pisane u proteklih nekoliko godina, nove priče Vladislava Bajca oličavaju uzbudljivu nomadsku potragu za novim iskustvima, kulturama i prostorima.
Priče u ovoj knjizi odigravaju se u Italiji, Slovačkoj, Kini, Islandu, Francuskoj, Egiptu, Njemačkoj, Švedskoj, Beogradu, a objedinjene su u jednu cjelinu zajedničkom tačkom gledišta pripovjedača, modernog nomada koji u doživljenom vremenu i konkretnom prostoru promišlja i osmišljava male i velike istine vlastite egzistencije.
U „Gastronomadskim pričama“ hrana ima ili glavnu ili jednu od najvažnijih uloga. Hrana je u ovim pričama izraz svakodnevice, ali i magije, kulture, pa i obreda. „Gastronomadske priče“ nedavno je objavio beogradski „Arhipelag“.
Upravo ste u Makedoniji dobili novoustanovljenu nagradu "Prozart" za autorski doprinos razvoju savremene balkanske književnosti. Možete li nam reći kakvi su utisci, s obzirom da u Makedoniji uživate status kultnog pisca?
"Zahvalan sam makedonskoj publici jer se zdušno zanima za ono što pišem. Kom piscu to ne bi godilo? Tim prije što je ovo prvo dodjeljivanje nagrade "Prozart" i što sam njen prvi dobitnik.
No, svoje zadovoljstvo sam podijelio sa ostalim, jednako renomiranim autorima-učesnicima ovog festivala, PRO-ZA Balkan: Miljenkom Jergovićem, Alekom Popovim, Andrejom Blatnikom, Andrejom Nikolaidisom.
Utješio sam ih rekavši da sam nagradu dobio jer sam među svima najstariji i da to po dobitnika i nije neki kompliment. Predložio sam organizatorima da sljedeće četiri godine sva četvorica pisaca budu pozvani na ovaj skup i da svake godine poneko od njih dobije istu nagradu. Naravno, ovo je bila šala, ali jesam je izrekao.
To vam, zapravo, govori o mom odnosu prema nagradama: cijenim ih, ali ne mislim da su one presudne po pisca. Ili još jasnije rečeno: sa nagradama se može živjeti i valja ih dijeliti sa drugima, ali - bogami - može se i bez njih (mislim, bez nagrada).
U ovom slučaju, javne debate, susreti sa čitaocima, a naročito doprinos organizatora (od izdavača "Ikone" do članova žirija i stručnjaka Aleksandra Prokopjeva, Beti Šeleve, Ermisa Lafazanovskog i drugih) bili su suština produbljvanja ionako dobrih odnosa među slovenskim literaturama. Ja sam, uostalom, jedan od onih koji se Balkana nikada nije stidio, a njegovom književnošću sam se uvijek ponosio"
(Izvor:Vijesti)
