– Ne želim više da se mučim. Previše je teško, sve više sam u depresiji. Nikada ranije se nisam osjećala ovako, sve vrijeme plačem – rekla je Vervort za britanski Telegraph.

Ova 38-godišnja iz Belgije je paraolimpijska i svjetska sprinterska šampionka. Ali, u Riju 2016. njena bitka sa velikim bolom izazvanim progresivnom tetraplegijom stekla je pažnju velikog broja svjetskih medija pošto je otkriveno da je potpisala papire koji bi joj omogućili eutanaziju.

Od tada joj se stanje još više pogoršalo. Noćima često ne može da zaspi, nesvestice su uobičajene, a Oliver Braun, novinar koji je radio intervju sa njom, bio je svjedok njenih bolnih urlika dok je primala injekcije.

Više ne može normalno da jede, odbacuje sve osim pudinga, a ljekovi protiv bolova gotovo i da ne funkcionišu.

Kada je u pitanju Belgija, ova zemlja ima najnaprednije zakone u vezi sa eutanazijom, a tri ljekara, koliko je potrebno za takvu odluku, je zaključilo da je njen bol nepodnošljiv.

– Ako postoji Bog, mora da je loš momak čim me kažnjava na ovaj način. Sada čak i moj vid polako nestaje. Jedan optičar je vid na mom oku ocijenio sa dva boda od mogućih deset, dok mi je drugi dao ocjenu jedan. Rekao je da ništa ne može da uradi pošto je problem u mozgu. Neurološkinja je provela sa mnom cijelo veče dok sam imala jedan spazam za drugim. Rekla je da u pitanju nije epileptični napad, već da je moje tijelo u tolikim bolovima da vrišti – navela je Vervort.

Dok je bila tinejdžerka bila je veoma aktivna i obožavala je košarku, trijatlon i ronjenje. Prvi znaci bolesti pojavili su joj se na petama zbog čega je počela da koristi štake. Posle toga su noge prestale da joj funkcionišu.

Specijalisti vjeruju da je paraliza proistekla iz deformacije između petog i šestog vratnog pršljena, ali ne mogu da odgonetnu zašto su bolovi toliko veliki.

Ona trenutno ne može ništa da uradi bez pomoći njenog labradora Zena koji joj dodaje stvari i obavještava ljekare kada se onesvijesti.

Foto:Profimedia

Marieke Vervort je 2012. osvojila zlatnu medalju na Paraolimpijskim igrama na 100 metara, a postavila je i evropski rekord na 200 metara osvojivši srebro.

– Svi su me vidjeli kao srećnu, uspješnu, jaku, ali nisu znali šta se krilo iza svega. Zbog toga je za mene svaki paraolimpijac šampion. Niko ovo ne zna, ali tri dana prije moje prve trke u Brazilu sam bila u bolnici pošto sam konstantno bila bolesna. Bila sam ljuta, ali sam svejedno bila druga – prisjetila se Belgijanka kojoj je to bila poslednja trka.

Saznanje da postoji opcija da joj ubrizgaju smrtonosnu injekciju ju je spriječilo od toga da izvrši samoubistvo.

Za njenu smrt sve je isplanirano. Božić će provesti u svojoj kući u blizini Brisela, a tamo će joj rasuti pepeo. Kada umre, želi da bijeli leptiri budu pušteni iz crvene kutije. Njeni roditelji, kada bude došao taj tužan trenutak, neće biti prisutni.

Izvor:Telegraph/Noizz.rs