U naselju oko puta nanizale su se kuće. Sve slične, nastavničke, porodične, nekada elitne sa velikom terasom ispred ulaznih vrata.

Zgrada stanice milicije, ambulanta, prodavnice, lijepa i velika škola svjedoče o vremenu u kome se u Vrulji živjelo lijepo. 

Oko naselja se pružila imanja domaćina, raštrkali zaseoci, plodna zemlja davala je svakome, šuma krijepila, priroda obnavljala, a narod se veselio. Danas Vrulja nije ni selo, ni varošica.

U njoj nema više ničeg da podsjeti na nekadašnje ljeto, raspust, dječurliju, život pun života. Ništa da sjeti Uroša Drobnjaka (87), koji i danas, dok sjedi kraj prozora u niši, razgleda sokak kojim se dugo godina iz Vrulje odlazi u svijet. I ne vraća.

Proveo je Uroš u Vrulji lijep život, sadržajan, a jednostavan, nimalo jednoličan. Radni vijek proveo je kao nastavnik srpsko-hrvatskog i ruskog jezika u Osnovnoj školi u Vrulji, u kojoj je u dva mandata obavljao funkciju direktora.

Uroš Drobnjak, Foto: pvnovine

Dugo godina Uroš je bio i predsjednik Mjesne zajednice, predsjednik Mirovnog vijeća, porotnik u sudu, Titov odbornik. Svoj život gradio je u Vrulji i nikada nije poželio da ode iz nje, pa čak ni kada je ostao sam. Navikao je, kaže, na vazduh i vodu, na dušu i prirodu ljudi, i nikada mu, nigdje, tvrdi, ne bi bilo ljepše. 

Već više od dvadeset godina Uroš je penzioner. Bez supruge Miluše ostao je prije deset godina. Kad je pomene, kaže, uvijek se pomalo pomakne, jer je zaslužila. Bila je domaćica, čestita žena, stub kuće, porodice i braka u kome su zajedno proveli 48 godina. Vodila je kuću i domaćinstvo, a on se, kaže, uvijek služio narodnom „Kuća stoji na ženi, a ne na zemlji“.

Sa njom je podigao četiri kćerke Veru, Oliveru, Tanju i Slađanu. Mada je, priznaje, priželjkivao sina, sada je zadovoljan kao da su mu sve četiri sinovi, kaže, jer svaka ima porod, skladan brak, posao. Desetoro Uroševih unučadi već su odrasli, pa željno išekuje i praunuke.

Iako je sam, samština ga nije savladala. Pobijeđujući vrijeme i ispunjavajući dane, pobijedio je samoću. Sadržaje nalazi u svemu, interesuje se i zanima za mnoge stvari, a često se zamisli, pa u sjećanju stigne daleko i ne zna ni kada mu prođe dan.

"Život ide, a velike godine imam, navalile su se. Dok života bude treba se sa njim boriti, a ne kleknuti. Sudbina se, eto, na mene još nije obrušila. Treba imati smisla za život. Nikada nisam bio pesimista, jer kako god da ide, život moraš da voliš. Situiran sam, imam penziju, djeca me obilaze, mogu lijepo da živim. Ali vrijeme čini svoje, sve su bolji uslovi, tehnologija je razvijena, putevi vode do svake kuće, svega ima, ali sela i života u njemu nema. Neko vrijeme je došlo, nema nataliteta, neće niko da se zadržava, ovo što je ostalo, ostalo je na svojoj očevini, a ko god malo pristigne jedno drugo vuče i nekud odlaze. Odlazio je narod u fabrike, napupštale su se kuće, nije samo ovde tako bilo, seljak je uništavan vremenom, a za to nema pravog krivca. Promijeniće se valjda i ovo, doći će neko novo vrijeme. Ovde se zadržalo dosta momaka, više od trideset ih je koji su ostali na očevini, prešli su četrdeset, a ima i desetak djevojaka, i one ostarile, kamene svojim kućama", priča Uroš za Pljevaljske novine, razumno i mirno, žaleći za vremenima u kojima je u svakoj kući bilo bar po troje, četvoro djece, a selo puno naroda, omladine, đaka. 

Uroš je rođen u Gradini, koja je 4 kilometra udaljena od Vrulje. Sjeća se dječačkih dana u porodičnoj kući u kojoj je rastao kao najstariji od petoro djece, napornog života, vrlo teškog. Bez majke je ostao kada mu je bilo 12 godina, a otac se više nije ženio. Prva četiri razereda osnovne škole završio je u Gradini, a u Vrulji sedmogodišnju školu. Gimnaziju, koja je tada trajala pet godina, završio je u Prijepolju, odakle je otišao u Sarajevo, na Višu pedagošku.

U prosveti je počeo da radi davne 1958. godine, kada je kao stipendista posao dobio u Velikoj Kladuši u Bosni. Ipak, nakon nepune dvije godine vratio se u Vrulju, gdje je oženio Milušu, zaposlio se i ostao.

"Uvijek sam je zvao Mikana. Upoznali smo na sijelu, opazio sam je, a bila je viđena, vidi se sve to odmah kakva je koja djevojka. Tri godine smo ljubavili, dok sam odslužio vojsku, pa diplomirao, a njoj sam obećao da je neću prevariti. Viđali smo se preko ljeta, dopisivali smo se često, a kada sam se vratio uzeli smo se. Žao mi je što nismo iščekali zajedno zlatnu svadbu, jer smo i bronzanu i srebrnu proslavljali. Bile su to teže godine, naporan je život bio, ali veseliji", priča Uroš, prisjećajući se sa sjetom kako je sa suprugom putovao širom bivše Jugoslavije, kako su provodili lijep život u druženju sa kolegama, prijateljima, rodbinom.

Priča Uroš kako je bilo raditi u školi koja je brojala preko 400 učenika i radila u dvije smjene. Kolektiv je brojao 30 radnika, a radilo je i pet područnih odjeljenja. Svega nekoliko radnika iz tog vremena još živi u Vrulji, a preko 30 Uroševih učenika danas nije među živima.

"Nisam bio strog za đake, ali sam bio ozbiljan na času, a u penziju sam otišao sam bez dana bolovanja, nijedan mi čas nije mogao propasti. Većinom su đaci iz ovih krajeva bili dobri, a i danas me poštuju i pozdravljaju kad se sretnemo. Drugačiji su nekada bili i đaci i nastavnici, djeca su cijenila i poštovala tačnost i ozbiljnost, a ugled prosvjetnih radnika bio je veliki. Preko godine bih bio strožiji, ali na kraju bih svima dao prelaznu, nije zbog mene ponavljalo nijedno. Šta će djeca, mučili su se sa ovih brda, a jezik je bio glavni predmet, onima koji nisu htjeli da uče dosta je bilo da znaju da čitaju i pišu, imali su selo i imanje, pa nek rade" iskren je Uroš, koji napominje kako su njegovi đaci obavezno morali čitati lektiru, a uz smijeh dodaje kako ih je sprječavao da čitaju tada popularne romane koji su bili oličenje šunda.

Nije Uroševa Vrulja bila zabačeno selo, bila je to komuna sa okolnim selima i zaseocima, a on je prvi u njoj kupio automobil, čuvenog fiću. I sada svog renoa, kome je oko trideset godina, ponekad izveze iz garaže, provoza, očisti. Kaže da je volio automobile, kupovao ih je nove, iz fabrike, pažljivo održavao i čuvao. Imao je pored automobila još mnogo hobija, a u šahu ga još uvijek niko iz sela ne pobjeđuje. Posebno je volio sport, sjeća se djetinjstva kada je trčao za krpenjačom, a onda je kao gimnazijalac u selo donio pravu, kožnu loptu.

"S obzirom da mi je to i profesija, oduvijek sam volio da čitam i mnogo sam čitao. Pročitao sam sve spske pisce, a posebno volim ruske klasike, pa često u šali kažem da Rusi imaju dobre žene, fantastičnu književnost i neprevaziđen šah, a ostalo im i nije nešto posebno. U poslednje vrijeme više me ne služi pažnja za dugačke romane i pripovjetke, sada više pročitam ono što me interesuje u enciklopedijama, priručnicima ili u novinama. Nalazim sadržaje u svemu, volim ponešto i da skuvam, s proljeća posijem malo povrća u vrtu, da imam za sebe i da pošaljem djeci. Ponekad mi neko dođe, pa sjedimo, razgovaramo, a i ovi telefoni rade, pa nekako nikad nisi sam, uvijek si sa nekim u razgovoru", priča Uroš, izuzetno pedantan čovjek, koji, iako duboko u devetoj deceniji života, nema većih zdravstvenih problema.

Iako je bio zaposlen u školi Uroš se oduvijek bavio poljoprivredom. Kaže, ljeto je to, ne možeš sve sjediti, a biti na selu. Supruga Miluša, kao vrijedna domaćica, dok nije oboljela, držala je po dvije krave, a Uroš je imao kosačicu, kosio, pomagao komšijama i rođacima po selu.

"Moglo je lijepo da se živi od tadašnje plate, a i žena je mogla od krava da zaradi još jednu platu. Ženska djeca su drugačija, školovao sam ih i pomagao, muškarci se lakše snađu. Ali sve se moglo. Družili smo se svi iz naselja, okupljali, djeca su se družila i pomagala, veselo je to vrijeme bilo", priča Uroš, i dodaje da se sada svijet iz naselja i okolnih sela okupi samo oko prodavnice, kad dođe po namirnice, pa se ispriča, čuje šta ima novo i raziđe se.

Ostala je Vrulja bez sijela, bez pjesme, ne vrvi više od naroda, nema komšiluka da se sastane. Ali je u njoj i dalje čika Uroš, pogledne često sa prozora iz niše na sokak, neće li se se ko pomoliti da mu svrati, da se ispričaju.

Preuzeto sa: pvnovine.com