Belfakir, koja je rođena u Maroku, a za Anadoliju je ispričala ono što se desilo u sudnici u kojoj se nalazila kako bi prisustvovala ročištu.

”U sudnicu sam ušla s drugim advokatima koji su uključeni u slučaj. Sudija je počeo riječima ‘Hoćeš li to skinuti?’. Nije čak ni koristio riječ hidžab niti me gledao u lice. Mislila sam da želi da neko skine kaput. Nisam mi pretpostavljala da se meni obraća“, rekla je Esma.

Kada je shvatila da sudija Đankarlo Movareli govori njoj, naljutila se i upitala da li misli na hidžab.

Odgovorio je potvrdno dodavši kako mora skinuti ukoliko želi ostati u sudnici. Belfakir je odbila skinuti hidžab i odlučila napustit sudnicu.

- Nisam se tamo nalazila da bih bila ponižavana zbog vjere -

”Dok sam izlazila, sudija je prisutnima rekao kako to ima veze sa poštivanjem kulture i običaja. Bilo je veoma loše čuti da je jedan sudija to uradio u ime kulture i običaja. Ja sam se tu nalazila da naučim raditi, da vidim kako se pravo treba primjenjivati, a ne da budem ponižena zbog vjere”, rekla je Esma.

Kazala je kako je dobila i podršku na društvenim mrežama i da su pojedinci naveli kako, prema tome, ni časne sestre ne bi smjele ulaziti u sudnicu.

Dodala je i kako je čula mnogo toga o načinu rada sudije i njegovim ličnim stavovima.

”Sigurna sam da nikada od časne sestre ne bi tražio da skine veo. Sigurna sam, jer časne sestre ne ponižavaju njegovu kulturu time što stavljaju veo, baš kao ni ja”, dodala je Esma.

Belfakir je rekla kako nekad želi ignorisati i nastaviti svojim putem, ali da je riječ o nepravdi protiv koje je znanje najjače oružje.

Istakla je kako sudija mora znati zašto je pokrivena i da to ne utiče na obavljanje njenog posla.

”Ako jednog dana budem advokat ili sudija, ne mogu se izboriti sa takvom diskriminacijom. Ne mogu skinuti maramu. Ako niko ne štiti moja prava, ja ne mogu pomoći klijentima, ne mogu braniti njihova prava. S tog aspekta, pravo, koliko god to bilo teško, treba štititi vjerske slobode i ljude sve dok to negativno ne utiče na druge”, smatra Esma.

- Mi, muslimanke, nismo same -

Upitana o tome kako je reagovala na poruke podrške koje su joj ljudi slali iz Italije, ali i drugih dijelova svijeta, kazala je kako je još uvijek ljuta zbog svega što se desilo, ali da je vidjela podršku za koju nije mogla ni pretpostaviti da postoji.

Čak i samo nekoliko dana nakon dešavanja u sudnici, počele su pristizati poruke i pozivi podrške.

”Ja nisam sama. Mi, muslimanke, nismo same“, rekla je Belfakir dodavši kako su joj podršku pružile brojne organizacije, udruženja, asocijacije, političari, akademski radnici, islamska zajednica u Italiji, ali i brojni pojedinci.