Rijetki su oni koji shvataju značaj medija kao mehanizma kontrole svake vlasti. Rijetki su crnogorski novinari koji primaju platu koja je prosječna ili iznad prosjeka one u državi. A vlasnici medija u trci za gledanošću i čitanošću, bez ikakve kontrole utiču na medijski sadržaj. Zato danas gledamo i čitamo svašta.
Danas je dan kada novinari govore o sebi. Ostatak godine govore o svemu ostalom, kako ko zna i umije. A bogami i kako smije. Jer napasti novinara danas nije teško. Većina takvih slučajeva niti je razriješena niti je u fokusu državnih organa. Danas su dva novinarska udruženja održala konferenciju za medije pod nazivom “Profesionalizam, javni interes i pritisak na novinare”. Rogobatan naslov iza kojeg se krije mnogo problema.
Jer pored ubistva Duška Jovanovića koje ni danas nije riješeno, pokušaj ubistva Tufika Softića i sve ono što država nije učinila da rasvijetli višegodišnju torturu organizovanog kriminala nad njim, najbolje oslikava šta se događa sa novinarima kada se nađu u sukobu sa onima kojima nije u interesu da se čuje istina o njima.
„ Napadi, prijetnje novinarima… Većina toga i dalje nije istražena, Komisija za istraživanje napada na novinare pokušava nešto tu da promijeni. Hoće li biti nekih boljitaka, vidjećemo. Malo je mjesta za optimizam. “ kazala je Mila Radulović, generalna sekretarka Društva profesionalnih novinara Crne Gore na pomenutoj konferenciji.
Foto:Anadolija, sa konferncije "Profesionalizam, javni interes i pritisak na novinare"
Malo je mjesta za optimizam kada je bilo šta u pitanju. Novinari po definiciji predstavljaju one koji bi trebalo da regulišu i kontrolišu svaku upravu. Tako se stvara balans između onih koji u ime naroda upravljaju moći koju im narod na izborima delegira i načina na koji oni tu moć koriste.
“Naše priloge kometarišu sa skupštinske govornice ili iz pres sala i vlast i opozicija, dajući sebi za pravo da budu kontrolori rada medija, umjesto da je obratno i da se shvate da su mediji čuvari demokratije i da su novinari ti koji bi trebalo da kontrolišu rad donosilaca odluka.”konstatovao je jedan od urednika na Televiziji Crne Gore Damir Ramović.
A taj isti javni servis na kojem je Ramović jedan od urednika, kako i sam kaže, svakih šest mjeseci čeka novog direktora, uoči svakih izbora kolege u drugim medijima bave se radom Javnog Servisa, najčešće prenoseći saopštenja i tvitove političkih partija i njihovih lidera.
“Bojazan da se neko od nas ne nađe na naslovnici nekog portala, televizije ili novine, logično stvara autocenzuru.” konstatovao je Ramović.
Sa tim žive crnogorski novinari. Svaki pokušaj njihovog stvarnog udruživanja prekidaju vlasnici medija, bilo da predstavljaju državu, bilo da predstavljaju privatni kapital. Ukoliko im se nešto dogodi prije mogu da računaju na pomoć predstavnika NVO sektora nego na svoje pretpostavljene. U medijima radi najveći broj onih koji bi da pobjegnu iz medija a iz medija se bježi čineći usluge onima kod kojih se bježi (čast izuzecima). Zato smo tu gdje jesmo i zato nam je tako kako je. I zato su najčitaniji i najgledaniji tekstovi i prilozi o stvarima i ljudima koji nemaju nikakav uticaj na društvenu zbilju. Bolje rečeno, svi zajedno bježimo u reality.
Komentari