Srđan je svojim herojskim činom postao sinonim za prijateljstvo, bez obzira na vjeru i naciju, a preminuo je poslije šestodnevne kome.

- Vrijeme prolazi brzo, kao da se to dogodilo nedavno. Da je Srđo preživio, ja bih možda imao unuka od dvadesetak godina - prisjeća se Srđanov otac Rade Aleksić sa suzama u očima.

Rade je na Srđanovoj smrtovnici napisao ”Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost”, a kazao je za sarajevski Avaz da i danas isto misli.

- Šta znači herojstvo mimo čovjeka. Sve je satkano u riječima čovjek i vjera u čovjeka. Ako smo pravi ljudi, onda nam ne trebaju heroji, jer smo svi normalni, radni i spremni na saradnju, na drugarstvo i prijateljstvo, ljubav, pažnju, toleranciju... Srđanov čin nije herojski nego, prije svega, ljudski - govori Rade.

Srđanov grob posjećuju mnogi. Od sportista, raznih delegacija nevladinih organizacija, pa do onih ”običnih” ljudi koji se samo žele pokloniti sjeni ovog mladića.

- Često kada dođem na grob, vidim cvijeće. Mnogo je mladih koji obilaze Srđanov grob, što mi je posebno drago. Volim da mladi o Srđanu razmišljaju kao o svom drugaru, čovjeku kakvi bi htjeli da budu - ističe Rade.

Iz daleke Švedske Glavović je poručio da mu je uvijek teško na godišnjicu Srđanove smrti.

- Ali, život ide dalje. Srđan mi je omogućio da živim i imam svoju porodicu. Svake godine kada odem u Trebinje, s porodicom posjetim Srđin grob i njegovog tatu. I tako ću raditi dok sam živ, a nadam se da će i moja djeca nastaviti - rekao  je Avazu Glavović.

" Mi smo svi bili kao jedno u Trebinju. Nikada prije nije bilo problema… E, sad, to što je rat napravio… To što se ovo desilo… A ti što su ubili Srđana su bili van Trebinja, nisu pravi Trebinjci.Vodili su me u zatvor… Bio sam u kafani, maltretirala su me dvojica i poveli me u zatvor zbog mog imena. Tu se našao Srđan, usprotivio im se. Pita, šta je bilo. Vodim ga, kaže mu jedan. Odveli su me do pijace gdje je bila stanica milicije. Onda me je jedan oborio, četvorica su skočila, a Srđan me spasao. Njega su izmlatili ispred stanice milicije, gdje je onaj kiosk bio, kao u filmu “, prisjetio se Glavović za B92.

Srđan Aleksić se usprotivio, a svi ostali su stajali i gledali. Poslije su ga tukli, a ostali su isto stajali i gledali. Nakon toga pao je u komu i preminuo šest dana kasnije, 27. januara.

Jedan od vojnika koji su ga pretukli poginuo je tokom rata. Kažu, samo se on prije smrti pokajao zbog svega. Ostali su osuđeni na po 28 mjeseci zatvora, dok je branilac jednog od njih na suđenju za Srđana Aleksića rekao “tako mu i treba kada je branio baliju“.

Alen Glavović danas živi u Malmeu u Švedskoj, radi kao čistač u jednoj firmi. Ima dvoje djece, sina i ćerku, koji su već veliki, svoji ljudi.