Da se podigne svijest o humanosti, miru i razumijevanju, čak i u vremenu kada se to činilo nemogućim. 

Zaboraviti na razlike, predrasude, nacionalizam i mržnju, a pokrenuti humanost, poštovanje i ljepotu koju nose različitosti.

Nataša Gaon: Priča o sasvim običnim humanim ljudima u vihoru rata!

Ovo je priča koja je odraz istinitih ljudskih sudbina, priča o komšijskoj ljubavi i uzajamnom poštovanju porodica Davida Gaona i Rabije Čehić u ratnom Sarajevu 1992. godine. Ovu životnu priču je ispričala Nataša Gaon, unuka Davida Gaona koji je poginuo u decembru 1992. godine.

"Ja sam u aprilu 1992. godine zadnji put vidjela moga dedu, koji je ostao na Grbavici a mi smo otišli u drugi dio Sarajeva", započinje priču Nataša Gaon.

David Gaon je nakon što je izašao iz logora gdje je proveo čitav Drugi svjetski rat kao sarajevski Jevrej, kao obrazovan čovjek uključuje se u proces obrazovanja u Bosni i Hercegovini. Počevši da radi u jednoj seoskoj školi, upoznaje Natašinu baku Štefaniju Rožić. Iz te ljubavi rađa se Natašin otac Igor.

"Ono čega se ja sjećam o svome dedi je to da je on jako malo pričao o logoru, jako je malo pričao o svojoj porodici, često se povlačio u sebe i te ratne traume što je proživio nije htio da prenosi na nas. Živio je sa jako puno ljubavi koju je prenosio na moj otac, a moj otac na svoju djecu", kaže Nataša.

Da je dobra stvar to što i u ratnim i teškim vremenima ima dobrih ljudi pokazaće i ova priča, jer uprkos svim teškoćama i nedaćama uvijek ima ljudi koji su spremni da ustanu protiv svih zarad nekoga kome je pomoć potrebna. Nažalost, ovu priču nije mogla ispričati Rabija koja je nakon dogovora da ispriča ovu priču portalu Frontal, preminula.

"Kada je na Grbavicu došao taj grozni čovjek Batko, odmah je zarobio teta Rabiju. Baka mi je ispričala da je toliko bila pretučena da joj je cijelo tijelo bilo modro. Onda je sav komšiluk pokušao da joj pomogne, našli su sav alkohol, svu rakiju koju su imali u zgradi kako bi je umotali i kako bi joj te modrice bile što manje bolne. Tada je moj deda odlučio da teta Rabiju i njenu porodicu sakrije u svoj stan, misleći da će ime i prezime na njegovim vratima je nekako zaštititi", nastavlja Nataša.

Međutim, Rabija je sa svojom porodicom, dva sina, snahom i tek rođenom unukom Ninom, ipak morala da napusti Grbavicu kako bi se spasili.

"Uspjeli su da pobjegnu nakon par dana od kako ih je moj deda upozorio da moraju da bježe, inače će ih ubiti. Interesantno je to da je ona nakon što je uspjela da pobjegne sa Grbavice, pronašla nas u Sarajevu i jako često je dolazila u stan mog tate iz neke zahvalnosti prema mome dedi. Uvijek je pričala kako joj je moj deda spasio život, kako ju je nagovorio da pobjegne i kako bi da to nije uradila na kraju cijela njena porodica vjerovatno danas bila mrtva", prisjeća se Nataša.

Davidovim stopama, stopama humanosti i čovječnosti, nastavila je njegova unuka i cijeli komšiluk koji je nakon što je Rabijin sin poginuo u ratu kao pripadnik Armije BiH, skupili dio novca da pomognu Rabiji da mu podigne nišan.

"Zašto ja vama pričam ovu priču. Zato što je i u tim strašnim godinama rata bilo dobrih ljudi. Ja često znam reći da mi nekada nedostaje rat, ne u kontekstu granata i ubijanja i pogibija, nego smo bili bolji ljudi, bili smo solidarni. Zato sam vam htjela ispričati jednu sasvim običnu priču o dvoje običnih ljudi, komšinici Rabiji i mom dedi Davidu", završava ovu priču Nataša Gaon.

Izvor: Frontal/Radiosarajevo.ba