Ovaj esej želi se baviti dvijama temama (fenomenima) u književnosti na koje sam nailazio kod raznih autora i pisaca u različitim oblicima; fenomenima koji su naizgled različiti, ali su po svojoj suštini isti.

Naime, jedan fenomen je onaj koji je Bahtin formulisao kao teoriju intertekstualne polivalencije, što zapravo znači da se svako književno-umjetničko djelo, svaki tekst i diskurs, i svaka riječ uopšte naslanja i nastaje u odnosu, prema, paralelno i nasuprot nekoj drugoj riječi i djelu; ne postoji tekst koji je nezavisan od kulture (u geocentričnom smislu te riječi) u kojoj je nastao i nezavistan od drugih tekstova, jer “glasovi drugih nastanjuju njegov diskurs koji najednom postaje “polivalentan”, ili kao što kaže Borhes povodom Kafke, a o drugom fenomenu o kojem će ovdje biti riječi: ”Najpre sam gledao na tog pisca kao na jedinstvenu pojavu poput feniksa iz besedničkih hvalospeva; posle dugog druženja sa njim, učinilo mi se da poznajem njegov glas, ili bar njegov način, u tekstovima iz različitih književnosti iz različitih epoha. Navešću ovde njih nekoliko hronološkim redom: Slede Zenon, Han Ju, Kjerkegor, Brauning, Bloa, i Lord Danseni.”

Pjer Menar je zato pokušao da „iznova izmisli svojim sopstvenim sredstvima, i bez anahronizama misli, dva dela Don Kihota, i započeo je da ostvaruje svoju nameru sa čudesnom tačnošću.“

Rolan Bart je ovaj fenomen jasno precizirao definicijom čitaoca kao nekog ko „sadrži na jednom mjestu sve tragove od kojih se pisanje sastoji.“ Onaj koji čita, to jest sluša, je onaj koji piše, i nakon romantizma u kojem je pisac-autor od krvi i mesa doživio apoteozu došlo je vrijeme kada su pisci poput Borhesa i Valerija prezreli figuru autora i slavili djelo koje ne želi da pripada nikome posebno, i svoja djela pripisiviali drugima

Da bi se pisanju dala budućnost, kako Bart maestralno zaključuje, moramo odbiti mit autorstva: rođenje čitaoca mora se dogoditi uz cijenu smrti autora.

(Izvor:Vijesti)