Ovogodišnji kandidat za Oscara, film „Zero Dark Thirty“ uhvatio se u koštac sa temom koja će biti kontroverzna mnogo godina nakon smrti njegovih autora. Film govori o, kako posteri kažu, „najvećoj potjeri u ljudskoj istoriji“. Radi se o desetogodišnjoj potrazi za vođom Al-Kaide, Osamom bin Ladenom. Šta li je to strpalo jednog od „najpoželjnijih“ svjetskih antiheroja u plastičnu kesu? I, jedno još važnije – da li će Ameri uspjeti da o tome snime vjerodostojnu priču?
Pseća ogrlica
Dvije godine nakon napada na World Trade Center operativac Centralne informativne agencije (CIA) hvata jednog od najbližih saradnika terorista. U par rečenica objašnjava svom plijenu šta će mu se dogoditi ako ne bude sarađivao. Obara ga na leđa, gura peškir u usta i preliva ga vodom dok posmatra kako se guši. Ponižava ga i tjera da u odjeći obavlja veliku nuždu. Već danima mu ne dozvoljava da spava, već pušta hevi metal muziku i posmatra kako se čovjeku polako kidaju živci.Veže mu pseću ogrlicu oko vrata i ponaša se prema njemu gore nego prema životinji. Naravno, mučenje se tu ne završava, jer kao što operativac zna – svi se na kraju slome. I on zna da ne postoji bolji način za slamanje duha čovjeka nego njegovo ubacivanje u kutiju nalik na sanduk, bez nade da će ikada izaći ako ne pruži korisne informacije.
Maya (Jessica Chastain) je pridošlica iz Washingtona. Nakon pretežno birokratske službe, tokom koje su teroristi za nju bili samo imena na papiru, susreće se sa njihovom krvlju i mesom. Teško se privikava na surovi tretman kom se redovno podvrgavaju „neprijatelji Amerike“. Ipak, kada čovjek konačno izgovara ime koje ih može odvesti do Bin Ladena, Maya uspijeva da potisne gađenje. Čitav život ulaže u samo jednu želju i misao – uhvatiti čovjeka koji je doveo do 11. septembra i odvesti ga pred lice pravde. I, potjera može da počne.
Prazno
„Zero Dark Thirty“ nije ni film, ni dokumentarac u pravom smislu riječi. Činjenice su tu – barem onako kako ih vidi precijenjena režiserka – ali su predstavljene bez originalnosti i noviteta. Ketrin Bigelou (Kathryn Bigelow) ne uspijeva da prostor između TV priloga, ispitivanja i telefonskih poziva usmjerenih na hvatanje Bin Ladena ispuni pričom koja bi mogla da zainteresuje bilo koga. Ishod je poznat i sasvim je očigledno da niko u filmskoj ekipi neće odstupiti od njega, iako postoji mnogo mogućnosti kojima se priča mogla izdići na viši nivo. Dakle, element iznenađenja izostaje, tako da je i finale jednako statično kao i dio filma koji prethodi.
„Zero Dark Thirty“ iznevjerava očekivanja uprkos velikom potencijalu. Jasno je da je tema ta koja zavređuje pažnju, a ne film. On liči na parče povjerljivog dokumenta koji je dugo ležao arhiviran u nekom kabinetu i uz veliku dozu opreza je iznesen u javnost. Kruži oko prljavih scena plašeći se da uprlja ruke, pa čak i kada se radi o scenama mučenja. Nudi pozamašan fajl sa naizgled puno podataka, ali odmah nakon njegovog otvaranja postaje jasno da su u pitanju samo prazni papiri. Zašto je kraj morao biti okončan očekivanim ubistvom? Zato što Bigelou mora biti politički korektna. Zašto ne vidimo dvije strane priče? Zato što priče nemaju strane, sem ako sve nisu američke. Gdje je nestala sumnja da je pravi Osama stradao u maju 2011, a iskazao je veliki dio planete? Režiserka očigledno na dnevni red stavlja samo birokratske elemente potjere ostajući tehnički precizna, ali emotivno nedorečena.
(Izvor:Pobjeda)
