Tokom prošle godine, u anglosaksonskoj literaturi obilježene u znaku dvjesta godina od Dikensovog rođenja, iz beogradskih izdavačkih kuća izišlo je nekoliko izdanja Ostininog romana Gordost i predrasuda u starom prevodu Živojina Simića (čini se da je jadni Dikens danas na ovim prostorima izopšten).
Da godišnjica bude ubjedljivija, Dž. Saterlend je u Dikensovom rječniku napisao da skoro može garantovati da će "ove (2012) godine biti prodato više Dikensovih naslova nego što ih je prodao za života, pa čak i poslije smrti."
S druge strane, 2013. godina će se, barem u minimalističkim literarnim krugovima, pamtiti kao godina Džejn Ostin (1775-1817), a što će domaće knjižare, kao što se dalo vidjeti, dočekati savršeno spremne.
Naime, tačno prije dvije stotine godina, Džejn Ostin objavila je “Gordost i predrasudu”, svoj drugi naslov za koji nezanemarljiv broj kritičara, pa i pisaca, tvrdi da je, ako već nije najveći engleski roman, onda sigurno zaslužuje da se nađe među njima - a u čemu i te kako ima smisla.
Taj roman svakako zauzima obimno prirodno stanište u engleskom književnom kanonu. Napisala ga je kad je imala 22 godine, 1797, naslovivši ga Prvi utisci; tako je, hronološki gledano, Gordost bilo njeno prvo napisano djelo.
Gordost i predrasuda, zajedno sa ostalim Ostininim romanima, mogu se pečatirati kao romantične komedije, valjda zato što govore o finim mladim parovima koji, na kraju svih peripetija, završavaju u braku.
Formula ovih romana naizgled prati standardnu matricu: i junak i junakinja će naići na mnogo prepreka, a to će u najboljem slučaju biti osobe kojima će neko vrijeme biti opsjednute, dok će se uprkos tome neizbježno naći pod pritiskom nestrpljivih starijih zakerala, dakle u još jednoj nevolji koju će brže-bolje morati da prevaziđu. I to nije kraj.
Pozadina junaka i junakinje mora obilovati daleko živopisnijim likovima, poput raznih budala i snobova čija će strukturalna relevatnost manje-više biti svedena na minimum. Drugim riječima, sve ono što smo do prije desetak-petnaest godina mogli da nađemo u dobrim romantičnim komedijama na TV-u (jer se, osim vrlo rijetkih izuzetaka, više ne snimaju dobre romantične komedije), bibliofili su zahvaljujući ovim krasnim romanima znali da cijene punih dvjesta godina.
Razlika između Ostininih romana i onih koji su neosporno bolji od njenih, poput Mobi-Dika ili Buke i bijesa, jeste što Melvilov i Foknerov roman od čitaoca zahtijeva da se nađe u specifičnom raspoloženju prije nego što počne sa čitanjem.
Razdragani romani Džejn Ostin su ponajviše prisutni u kanonu, izuzmemo li pri tom sve one visoke note koje genijalan autor uspijeva da dosegne kompleksnim tretmanom vlastitih protagonista, baš zbog toga što, na kraju dana, ti naslovi neizmjerno zabavljaju.
Sumnjam da je i mogla sanjati da je, ako je vjerovati plauzibilnoj knjizi Džejnina slava (2009) Kler Harman, Ostinova samo za 20 svojih posljednjih godina rada zaista osvojila čitav svijet, doslovno napravivši brend koji se danas lako može porediti i sa Koka-Kolom.
To uopšte nije daleko od istine, a prilično dobar "ženski film", Klub čitalaca Džejn Ostin (The Jane Austen Book Club, 2007) Robin Svajkord, savršeno govori o legatu koji je ona ostavila onom dijelu svijeta koji odista voli da uživa u dobroj literaturi.
(Izvor:Vijesti)
