Ovaj zaliv, zvanično jedan od najljepših na svijetu zbog svojih geografskih i kulturno istorijskih karakteristika, na žalost, postao je prava deponija za sve i svašta.

Sa automobilskim gumama, školjkama starih vozila, bijelom tehnikom, građevinskim materijalom, najlakše je u zaliv.

Ko je tome kriv, pita se Đurović i konstatuje da niko sa strane nije došao da baca otpad u more.

“To je kolektivna odgovornost građana koji žive na ovom Božjem komadiću raja, a da te privilegije nijesu svjesni”, naveo je on.

Stručnjaci Instituta za biologiju mora su kroz strateški projekat DEFISHGEAR koji se bavio pitanjem otpada u Jadranskom moru, utvrdili da se u Bokokotorskom zalivu nalaze ogromne količine otpada.

Najpogubnija je plastika koja na žalost prekriva morsko dno što je veoma zabrinjavajuće.

Time je smanjen prostor ribama, ježevima, školjkama, rakovima, morskim zvijezdama i svemu što živi u moru.

Privilegija je živjeti na obalama zaliva, ali je ljudskim nemarom upravo sve više ta obala devastirana, počev od prekomjerne gradnje do svakodnevne ljudske nebrige.

Kako objasniti svijetu da na obalama zaliva ima i dalje smeća, šuta, školjki  automobila, da morem plutaju teško razgradive kese i plastična ambalaža, da su na morskom dnu stare ribarske  mreže, a more za mnoge veliki kontejner u koji se baca sve i svašta, zapitao se Đurović.

U Institutu pokušavaju edukacijom najmlađih koji posjećuju ovu naučnu ustanovu da ukažu na ovaj problem.

U  toku je i osnivanje  Centra za zaštitu biodiverziteta, čija će osnovna funkcija biti upravo edukativna, podsjetio je Đurović.

On je ukazao na još jedan problem, a to je pitanje mulja iz postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda, i gdje sa njim.

Stariji su u minula vremena živjeli i radili za buduće generacije i prema prirodi i moru se odnosili mnogo savjesnije, dok sadašnje generacije žive samo za sebe, mišljenja je Đurović.

Izvor: Skala Radio