One, vezane za funkciju estetike, koja teži da se izdvoji od prosječnosi, to podrazumijeva i nije od juče. Sačuvani traktati starogrčkih filozofa govore da je kritika nekada bila sastavni dio filozofskih rasprava. U to vrijeme postojale su i umjetničke kritike. Njene začetke nalazimo i kod Aristotela, uglavnom vezane za Zeuksidovo slikarstvo, ali Estetiku kao posebnu filozofsku disciplinu zasnovao je Baumgarten, sredinom XVIII vijeka, baveći se analizom i obrazovanjem ukusa koju opisuje u svom djelu Estetika. Kasnije, Kant je dao važnost i samom terminu „kritika“, u naslovu nekih svojih izdanja, a estetika u njegovim rukama poprima osnovne daterminante nauke, veću i samostalniju funkciju, jer je obrazuje kao disciplinu koja uspostavlja „kriterijum za razlikovanje umjetnički vrijednog od umjetnički bezvrijednog“. U okviru estetike, kritika punu samostalnost, ali i komercijalizaciju doživljava razvojem štampe.
U kulturi Crne Gore, prava kritika gotovo da i ne postoji, što se često može čuti od intelektualaca. Korektne kritike su u svim oblastima rijetkost, jer ih naš ostrašćeni mentalitet teško podnosi iako su one prirodna potreba za bolje razumjevanje stvarnosi. Jedan od razloga je i taj što kod nas u prošlosti nije bilo većeg izučavanja filozofske misli, pa u tom pogledu ni danas nemamo pravih predstavnika koji bi kritičkim odnosom prema društvu uslovili stvaranje pravilnijeg sistema vrijednosni. Zavladao je provincijalizam jer onaj „jugoslovenski“ što smo nekad imali pregazio je ratni vihor. Zapravo, taj pad sistema vrijednosti se vještački kamuflira, zbog čega je i objektivnost kritičkih analiza izgubila svaku važnost. S toga, se može reći da je njena sadašnja primjena neprikladna potrebama društva. Sva je u krajnostima, od političkog krtizerstva do apologetike u umjetnosti. Ona je, u širem značenju, najčešće grubo politizovani propagandni materijal kao zaostavština ratnih razdora, ili sredstvo polemičkog rivalstva, koje se svodi, kako bi psiholozi rekli – u revijalno iskazanim psiho-neurotičnim racionalizacijama: uljepšavanja ili omalovažavanja, kao slatki limun ili kiśelo grožđe, svejedno. Kao takve one ne mogu, niti imaju svrhu da bilo šta dokazuju, već da ubijede druge ili se dopadnu, poput beśeda (demagogija) koje su na ovim prostorima uvijek smatrane filozofskim vrhuncem iako je puna istina u njima uvijek bila predstavljena kao problem. I dok u polemikama koje se često svode na uzaludna optuživanja, ima i onih učesnika koji ništa ne prepuštaju činjenicama već redovno izlaze suvi iz vode, ili im činjenice služe kao spletke i etiketiranje, pa se u te svrhe, nekim „akcionim planom“, poput deficitarnog kadra, uvoze i strani „kritičari“ kao pomoćno sredstvo protiv oponenata vlasti.
U tako grubo svedenom rivalstvu nadgornjavanja štetu najviše trpi istina i poniženi intelekt slobodnih građana. A, iza javne scene zbunjen i izmanimupulisan građanski kukavičluk intelektualaca razvija svoju ojađenu verziju samoodbrane - inferiornu kritiku ustezanja i misaonog ćutanja, naspram jeftino korumpirane stvarnosti koja im se događa. Slično je i u estetskom poimanju stvaralaštva koje često protežira „intelektualnu“ toksičnost: hvalospjeva, pamfleta ili kritizerstva, „sa tendencijom da razviju svetsku svijest“. Tako da, poput stvaralaštva, i važni iskoraci u estetskoj analizi kod nekih naših autora bivaju nezapaženi u opštoj larmi uzvišenog neznanja oholosti, kojima kao da je cilj da udalje čovječnost od čovjeka.
(Izvor:Vijesti)
