Tata, ne traži mi muža!

-Neću!

-Hoćeš!

-Neću!

-Hoćeš!

U romskim porodicama ovako izgleda razgovor kćerke o udaji.

I tako već generacijama. U zajednicama zatvoremin poput romske sve se ugovara a ugovoreni brakovi su prilika i da se unovči djevojačka ljepota. Pri tom niko ne misli na sudbinu mladih Romkinja  koje su najčešće djeca. Tata, ne traži mi muža - rekla bi djeca da mogu.

Ugovoreni maloljetnički brakovi i dalje su veliki problem u romsko-egipćanskoj zajednici. Za neke ponekad čujemo, kada ih neko na sopstvenu odgovornost prijavi policiji, ali većina prođe kao što prolazi generacijama, odlaskom uplakane djevojčice u tuđu kuću.

Centar za romske inicijative sa grupom malih Roma i Egipćana napravio je predstavu o posljedicama nasilja u porodici i dječijih ugovorenih brakova u njihovoj zajednici. Predstavu već dvije godine izvode u susret osmom Aprilu, Danu Roma. Centar za romske  inicijative već deset godina pokušava da u okviru svoje zajednice stvori svijest o štetnosti onog što se pravda tradicijom a ustvari bi moglo biti i dogovorena trgovina djevojčicama.

“Kada sam počela da se bavim aktivizmom, nekoliko puta sam bila fizički napadnuta. Prijetili su mi da će mi kuću zapaliti. Ipak nisam odustala. Svjesna sam da se ništa neće promijeniti preko noći, ali ne treba da odustajemo. Ovakve stvari treba prijaviti.“ priča Fana Delija iz Centra za romske inicijative kako njena zajednica gleda na „tradiciju“.

O ugovorenim brakovima u Roma, koje zakon tretira i kao trgovinu ljudima, saznate u novinama samo ako ih neko prijavi. Jedan od onih koji su prijavili takav ugovoren brak bio je i Elvis Beriša, NVO aktivista. U roku od pet minuta, kaže Beriša, cijela zajednica znala je da je da je upravo on slučaj prijavio policiji.

 „Prijetili su mi i dalje mi prijete. Ne želite ni da znate kroz šta sam sve prošao.I dalje trpim posljedice. Upravo zbog toga će mnogi pripadnici romske zajednice na ovaj problem zažmuriti, iz straha da ne budu izopšteni i maltretirani.” priča Elvis Beriša.

Foto:ilustracija

Policija sporadično poziva da se slučajevi ugovorenih brakova u Roma i Egipćana prijavljuju. Ako ne mogu ili ne žele da prijave njima, djevojčice to uraditi i u školi u koju idu i kod NVO koje se bave pravima Roma. Međutim, rijetko ko se odluči za tako nešto u zajednicama u kojima djeca nemaju ponekad ni uslove za egzistenciju a kamoli šta drugo.

Predstava koju su djevojčice i dječaci, Romi i Egipćani, napravili samo je jedan pokušaj da se skrene pažnja na mnoštvo nedaća sa kojima se suočavaju.

Možda je i naivni dječiji pokušaj da odraslima skrenu pažnju na djetinjstvo koje ugovori odraslih često surovo prekidaju. Iako predstavu izvode najčešće u okvirima svoje zajednice, iako je to ustvari više razgovor koji do tančina prenosi dječiju nesreću nego što je predstava, rijetke su prilike da je vidi ostatak Crne Gore. I o tome bi se valjalo razmisliti.