Stojimo, sticajem okolnosti, u uglu scene i kroz šalu pominjemo njegovu vječitu mladalačku poletnost. Kaže, i ovu je ulogu radio svom snagom, cijelim bićem, pokazuje na crvene, plišane stolice neobavezno smještene iza teških zavjesa. Veli, na za njega karakterističan, ozbiljan a duhovit način, “vidi, vidi... udobno je”.

Pričamo o predstavi koju radi, saradnji sa kolegama iz podjele.

- Igram klovna - napomenu kratko i poslije par trenutaka tišine dodade - Klovn koji se na kraju ubija. Dobro, mora u melodrami da ima malo i takvih tonova.

Prekrstivši noge, ispravivši leđa, reklo bi se za nijansu dubljim glasom reče:

“Zanimljivo, mislim lično zanimljivo. Baš kažem mojoj Dušanki (supruga, prim. aut.) - ovo mi sumnjivo. Vjerovali ili ne, 1950. godine igrao sam Klovna u predstavi “Slamni šešir” kod Soje Jovanović u, kako se sada zove, Beogradskom dramskom pozorištu. I evo, sada. Šezdeset godina. Čitav jedan krug. Kažem, krug je napravljen, od klovna do klovna. Pričamo potom da je možda upravo igra suština života, umijeće radosti i igre.

Možda, Klovn u ovoj predstavi i iz te perspektive je neuspio. Mator je, nije mu dobro. Na kraju govori sa profesorom, kaže - riješio sam da odem kod ćerke, vrijeme mi je. Pitaju ga - imate ćerku. Odgovara, da ima, da ga zove, al‘ on se dvoumi da l‘ da ide kod nje. Otpjeva na kraju jednu divnu pjesmu. “A kada na put kreneš ponesi kaput da ne zebeš…”, ode u podrum i ubije se. Ljudi se čude, kako, šta bi pa rekao je da ide kod ćerke. I onda neko reče: “Ma, laže, ćerka mu odavno umrla.“ Igra je… umjeće igre je često tako blizu najtamnijih mrakova.

Napominje da je “Plavi anđeo” pjesma, igra, melodrama “ljubav i smrt”. Zaćutao je na trenutak i potom kazao:

- Tog mog klovna nasljedi profesor i ne prođe dobro, ni on. Znači, ne idu stvari dobro, klovn je zapravo oličenje poraza.

Zdušno objašnjava kako je predstava drugačija zavisno od toga da li Lolu igra Sloboda Mićalović ili Lucija Šerbedžija.

- Ta junakinja u jednom trenutku kaže da je kafanska pjevačica, ma kakva umjetnica, umjetnost danas niko ne cijeni. Samo pjevaljke.

Upitan da l‘ to govori o predstavi ili realnosti, kratko odgovara: “Pa, eto vam.”

Pominjemo razne i brojne njegove uloge, često su to bivali tzv. mali obični ljudi:

- Meni je to blisko. Svi smo mi mali ljudi, samo ima budala koje umisle da su važni i veliki, da su bog zna šta. Što, naravno, nije tačno.

(Izvor:Blic)