Krležina
Predstava "Leda"

Koprodukcijski projekat Međunarodnog festivala

Krležina "Leda" u Zetskom domu

Predstava “ Leda“ po tekstu Miroslava Krleže, u režiji Anice Tomić i dramaturškoj obradi Jelene Kovačić, biće izvedena sjutra i preksjutra u 20 sati u Kraljevskom pozoristu na Cetinju.

Predstava" Leda" je koprodukcijski projekat Međunarodnog festivala KotorArt, Zagrebačkog kazališta mladih i Kraljevskog pozorišta Zetski dom.

Jedan od vjerovatno najmanje izvođenih Krležinih komada bavi onim što je salon 21. vijeka i na koji način on funkcioniše u savremenom društu odnosno u crnogorskom i hrvatskom, koja spadaju u tranziciona društva čija obilježja su pronađena u „Ledi“.

U predstavi igraju hrvatske glumice Ksenija Marinković i Nataša Dorčić, i crnogorski glumci Mirko Vlahović, Srđan Grahovac i Dejan Ivanić.

Kostime za predstavu uradila je Doris Krstić dok je kompozitor Frano Đurović.

Godine 1930. Miroslav Krleža je napisao: „Da nešto neizrecivo crno i mutno svrdla u temeljima vaše egzistencije, vaše novogradnje, vaše moralne egzistencije, to, ako vam je drago, nisam mislio prije ironično, nego potpuno ozbiljno.”

Riječ je o Urbanovim rečenicama, koje danas, kao i davne 1930. precizno i tačno imenuju pozadinu svih ljudskih nastojanja da prikriju laži na koje čovjek pristaje kako bi zadovoljio svoje vlastite fikcije.

U likovima Krležine Lede tražile smo naše savremenike, Krležine rečenice čitale smo kao da su napisane danas. Pokušale smo odgovoriti na pitanje kako izgleda i kako se opredmećuje savremeni salon, gdje se nalaze njegove perverzije i koji pogled razotkriva njegove skrivene namjere. Krležina „komedija jedne karnevalske noći” postala je igra, konvencija s davno utvrđenim pravilima. Igra kao društveni dogovor kod naših se likova pretvara u perfidnu igru zavođenja, unaprijed dogovorenu manipulaciju koja zavodi iluzijom istine, ali istovremeno insistira na tome da je laž. Ledu je Zeus zaveo u liku labuda. Krležin tekst iščitavale smo upravo kroz to zavođenje koje postaje princip. Likovi se zavode međusobno, zavode sami sebe, ali su istovremeno zavedeni sistemom u kojem postoje. Njihova izvedba samih sebe zavodljiva je baš kao i kazališna iluzija, a pravila njhove igre nalikuju pravilima predstave. Kazališni mehanizam tako preslikava mehanizam koji svakodnevno živimo, ulazeći u uloge koje nas određuju, redefiniraju, smještaju i izmještaju. Uloge su podijeljene, igra je već odavno započela, pravila su zadana, pitanje je jedino kuda će nas ta igra odvesti i koliko ćemo njome biti zavedeni.

(Izvor:RTCG)