ZVANREDNI "Zlatni beočug" Beograda za životno djelo dobila je žena izvanrednog glasa. Milka Stojanović, operska diva, ovjenčana je još jednim priznanjem. Od mnoštva životnih beočuga, sklapamo mozaik njene zlatne karijere.
Početak Milkine priče mogao bi da bude i bukvalno - telegrafski. Njen otac je bio u pošti viši tehničar elektroveza, a majka telegrafista. Nije posebno "ljubila" školu, ali je voljela da čita. Studirala je svetsku književnost i stigla do apsolventa. Pošto je završila srednju muzičku školu "Mokranjac", počela je ozbiljno i da pjeva...
Dok sjedimo u bašti jednog beogradskog restorana, Milka nam kaže da nije bila jedina u majke, već da ima i sestru koja se bavi tapiserijom. Kaže nam da je njen prvi profesor pjevanja bila Zdenka Zikova. Ona je predavala i Miroslavu Čangaloviću, Zvonimiru Krnetiću, Živanu Saramandiću... U početku joj nije bilo lako, ali joj se glas odjednom "otvorio". Primljena je u beogradsku operu 1960. godine, poslije jedne audicije.
I poslije se nikad nije zaustavljala. Stalno je nastavljala sa školovanjem glasa. Posebno kada je bila stalni član njujorške Metropoliten opere. Tada joj je glas brusila i čuvena Zinka Kunc. Potom nam nabraja spisak operskih kuća u kojima je pjevala. Između ostalih: u Berlinu, Beču, Minhenu, Hamburgu, Frankfurtu, Kelnu, Kopenhagenu, Oslu, Helsinkiju, Rimu, Veneciji, Palermu, Madridu, Barseloni, Moskvi, Pragu, Karakasu...
Uvijek će se, međutim, sjećati Njujorka i Metropolitena, gdje je bila pune tri godine, ostvarivši svoj najveći uspjeh. Scenu je dijelila sa svojim idolima iz mladosti: Pavarotijem, Domingom, Korelijem, Mariom del Monakom. Na sajtu te čuvene operske kuće dostupni su i podaci o svim predstavama koje je tamo imala od 1967. do 1968. Kada je sredinom devedesetih bila u Njujorku, ljudi su joj prilazili i pozdravljali se sa njom, sjećajući se njenih predstava. Ističe da nije bila zaboravljena u tom gradu koji toliko voli, gdje je čak imala i stan u 68. ulici. A opere u kojima je nastupala u popularnom "Metu", stavlja u sam vrh operske literature.
Pitamo je da nam nabroji njene najveće uspjehe u karijeri, a ona nam gotovo opet telegrafski, odgovara:
- Prije svega, to je svakako onaj kada sam dobila nagradu uglednog američkog časopisa "Opera njuz". Tada sam sa još troje najistaknutijih operskih pjevača svijeta, svrstana u najljepše glasove vijeka. To je bilo krajem šezdesetih, kada sam bila u Metropolitenu. Ovu veliku nagradu dijelila sam sa Renatom Tebaldi, Mariom del Monakom i Benjaminom Đilijem. To je nagrada "Zlatni glas". Takođe, 1995. godine upisana sam u Svjetsku enciklopediju "Ko je ko u muzici"...
Svjedoka proteklih vremena pitamo i za tajnu njene dugovječnosti, kako u izgledu tako i u pjevanju. Odgovara nam da su u pitanju geni i materijal od koga je satkana, ali značajan je i pristup prema životu. Jer, život je veoma slojevit.
- Prije svega, moramo raditi na sebi i pratiti sve tokove života. Moramo stalno da izgrađujemo nove puteve ka dobrim odnosima, prema načinu življenja koji je lišen zavisti, ljubomore i mržnje. Negativna energija ruši naše zdravlje, naš izgled, naše postojanje.
Dok se rastajemo sa operskom divom, poručuje nam da ne žali ni za čim, i da je u njenom životu sve imalo smisla.
(Izvor:Večernje novosti)
