Lukićev tekst priča je o životu bosanskih izbjeglica koje će, očito, još zadugo biti inspirativna tema za književno, odnosno dramsko uobličenje. Selma i Denis, nekadašnje školske kolege iz Sarajeva, slučajno su se sreli u vagonu londonske podzemne željeznice.
U nepretencioznoj, ali vrlo rafiniranoj duodrami, kroz devet varijacija susreta, Lukić na scenu izvodi likove koji su "pomalo živi", "pomalo mrtvi", "podosta izgubljeni", koji ne žive, nego borave u Londonu i koji, bježeći od rata, zapravo, bježe i od samih sebe. Na taj način, gradeći između sebe nepremostive zidove nesporazuma, egzistencijalno postaju stranci.
Vidović je željno očekivala da priča dobije svoju inscenaciju i razradu jer ovu predstavu doživljava kao toplu nostalgičnu priču.
- Za razliku od života, teatar nudi više opcija, pa je tako i s ovom predstavom. Publika je vidjela moguća rješenja odnosa dvoje mladih ljudi. U životu nije tako. Odgovornost preuzimamo mi - poručio je Pandur.
(Izvor:Avaz)
