Današnja djeca, pritisnuta obavezama koje im nameću škola, roditelji, društveni trendovi, socijalne mreže…ne stižu da obavljaju svoju osnovnu i moglo bi se reći svetu dužnost, a to je da se igraju.

A djeca su toliko zaboravila da se igraju da im po Podgorici učitelji ponovo moraju “otkrivati” neke stare igre. Tako je magistar obrazovne politike i učiteljica u osnovnoj školi “Pavle Rovinski” za svoje đake, u saradnji sa profesorom fizičog vaspitanja Velimirom Vlahovićem, organizovala klikerijadu.

Magična igra, klikerijada

Da djeca opet upoznaju tu magičnu igru, da kopaju rupe, uprljaju ruke igrajući se i na trenutak da zaborave na tablete i mobilne telefone koji su im osnovni vid “zabave”.

Zato je djecu, koliko god zvučalo nemoguće, potrebno opet vratiti igri.

“Igra treba da zauzima značajno mjesto u životu svakog djeteta. Razlika između igre i većine drugih aktivnosti je u tome što je igra slobodna, spontana aktivnost koja za posljedicu ima zadovoljstvo. Kroz igru možemo da utičemo na sve aspekte razvoja djeteta: senzomotorni, kognitivni (opažanje, učenje, pamćenje, mišljenje, inteligencija), emocionalni, moralni, socijalni, kao i na razvoj govora. Stoga, svoj djeci, naročito školarcima, preporučujem da im ljeto bude u znaku igre.” kaže za Kodex učiteljica Olivera Leković.

Olivera Leković

Učitelji su čak za djecu i napravili spisak šta bi se sve moglo raditi tokom ljetnjeg raspusta i u čemu bi školarci trebali da uživaju dok opet ne krene škola. Za njihovo uživanje i igru ipak su najodgovorniji roditelji.

Spisak šta bi se sve moglo raditi tokom ljetnjeg raspusta 

Mogu i oni, vođeni primjerom učiteljice Olivere, da svojoj djeci organizuju klikerijadu ili ih upoznaju sa klisom, drevnom i zaboravljenom igrom njihovog djetinjstva. 

“Naravno, u realizaciji nezaboravnog ljetovanja u znaku igre, značajna je uloga roditelja. Roditelj može da bude i učesnik igre, a često je dovoljno da bude samo inicijator. Kao roditelji treba da budemo svjesni da djetetu ne možemo biti zamjena za  vršnjake. Stoga, slobodno ih pustite da se sami izbore za svoje mjesto u grupi, nametnu svoja i prihvate tuđa pravila,  dozvolite i da se posvađaju, ogrebu koljeno, zaplaču, pruže ruku pomirenja...” kaže učiteljica Olivera.

A toliko igara čeka da se odigra i toliko zadovoljstva u igri čeka da se ostvari, samo treba biti voljan i voljeti da se igraš. I svako je vrijeme i svako je mjesto kao stvoreno za igru za one koji znaju da se igraju. A i igra se uči…

“U prirodi djeca mogu igrati badminton, igre sa klikerima, možete ih voditi na kampovanje. Mogu se igrati štafetnih igara, igara sa lastišom i na betonu kredom nacrtane školice. Možete ih organizovati da sakupljaju i boje kamenčiće, da fotogrfišu prirodu i prave foto albume, herbarijume...  U kući se djeca mogu praviti origami, igrati sudoku, igre memorije, izrađivati različite predmete od reciklažnog materijala, igrati se modelovanja sa plastelinom i tijestom, igrati se pantomime, učiti čak i vezivanje pertli, slikanje. Mogu čitati zajedno, pričati zagonetke i viceve, igrati se uz razne akcione priče....” nabraja učiteljica Olivera Leković samo djelić onog što bi đaci, nakon naporne školske godine, trebali da rade na raspustu.

Na roditeljima je da izaberu…djeca su sigurno spremna.