A posljedice drugog Svjetskog rata ostale su zakopane u istoriji u kojoj danas preovladavaju teme zbog kojih se taj rat i dogodio. Milioni i milioni žrtava, koncentracioni logori, različite forme zločina, razaranja cjelokupnih gradova, zemalja  i industrije, glad…danas nisu u fokusu već se bavimo nacionalizmima, vjerovanjima u vođe, prekrojenim istorijama u kojima su zamjenjene uloge i pojavom onih koji poražene ideologije iz drugog Svjetskog rata veličaju kao pobjednike.

Zato je vijest da se na nikšićkom korzou uzdigao spomenik Ljuba Čupića tako velika. Vijest da se Ljubo Čupić ušetao među narod i da od danas stoji  na trgu u Nikšiću, predstavlja povratak pobjednika u centar  istorije. A istorija je učiteljica života baš zbog toga što se ponavlja, pa zato i kažu da je ponavljanje majka nauke.

Sa smrću države kojoj je Ljubo Čupić bio heroj, ljudi i narodi okupljeni u njoj pokazali su da ništa nijesu naučili iz onoga što im se dogodilo tokom drugog Svjetskog rata, pa su te događaje opet ponovili. Koliko juče gledali smo slike iz Srebrenice koja je najupečatljiviji prizor onoga što smo ponovili vjerujući u nacionalizme, vjerujući u vođe i vjerujući u neke prekrojene istorije.  Pobjednike drugog Svjetskog rata smo zaboravili, njihove žrtve baš kao i njihove pobjede postale su nam nebitne a mi svi krenuli u nekom drugom smjeru.

Predsjednik Milo Đukanović otkrio spomenik narodnom heroju u Nikšiću

A Ljubo Čupić je heroj Narodno oslobodilačke borbe jugoslovenkih naroda. Narodni heroj, komunista, partizan…Taj je Ljubo Čupić ušetao među Nikšićane. Ušetao sa osmjehom u kojem je uslikan dok je darivao sebe za ljude i ideale u koje je vjerovao. Taj je Ljubo Čupić ušetao na nikšićki korzo. Ukoliko mislite da je to mala stvar zapitajte sebe kada ste zadnji put čuli da su jugoslovenski narodi podigli spomenik nekom partizanu, komunisti, narodnom heroju…

Zato je i uzdizanje Ljuba Čupića na nikšičkom korzou istorijski trenutak. Sada sebe može opet sa osmjehom darivati za ljude i ideale u koje je vjerovao. Jer iako je pobjednik, Ljubo Čupić u Nikšić nije ušao pobjednički. Dok drugi čije se pobjede veličaju imaju i postament sa kojeg posmatraju na nas baš kao što mi gledamo na njih, Ljubo Čupić stoji sa nogama na zemlji. Ljubu su može prići, sa njim se može razgovarati pa i osmjehivati.

Samo se nikad ne smije zaboraviti čemu se to Ljubo Čupić smije. A smijao se svojim dželatima. Da dokaže da se može i dželatima smijati. Da dokaže da ima ljudi i ideala u koje se može vjerovati i da je pobjednik već bio odlučen iako to njegovi dželati nijesu znali. Ljubo Čupić je znao.

Ljubo Čupić je umro sa osmjehom ali je umro zato što se istorija ponovila, baš kao što je i Srđan Aleksić umro jer se istorija ponovila. Zato je uzdizanje Ljuba Čupića na korzou u Nikšiću velika vijest. Vratio se Ljubo da nas osmjehom opominje šta se dogodi kad se vjeruje u nacionalizme, kad se vjeruje u vođe i kad se vjeruje u prekrojene istorije.