Komentar Nikolaidisa na izjavu poglavara SPC o položaju Srba i Crkve u Crnoj Gori koja je izazvala burne reakcije u regionu uz dozvolu redakcije Al Džazire prenosimo u nastavku:

Ako smo išta naučili u posljednje tri decenije (a nismo), to je da od vjerskih velikodostojnika ne treba očekivati blagost i dobrotu. Svako ko je pratio "Greatest Shits" rubriku Feral Tribunea zna koliko je katoličkih sveštenika bilo među najvećim zvijezdama te hronike sramnih i bezumnih izjava. Čitaoci iz Bosne i Hercegovine imaju sopstvena saznanja i evidenciju šta su ljudi u mantijama mlatili kod vas. A mi u Crnoj Gori imamo Amfilohija Radovića.

Kako bi ga čovjek opisao onome ko nije čuo za njegovo pravosveštenstvo?

Recimo ovako: da u ponoć šetam gustom šumom, radije bih sreo malu Regan iz Fridkinovog Egzorcista nego njega. Jeste, Regan bljuje zelenu tečnost, puže po plafonu, kao lutke baca ljude u zidove i govori nepoznatim jezicima. Ali to je ništa u usporedbi sa Amfilohijevim repertoarom. U usporedbi sa Amfilohijem, opsjednuta Regan djeluje kao pobjednica "Zlatne pahulje" ili bilo kog drugog festivala dječije pjesme.

Nedavno je Amfilohija posjetio njegov glavnokomandujući, srpski patrijarh Irinej, koji je tom prilikom izjavio da je položaj srpske crkve u Crnoj Gori gori nego za vrijeme Osmanlija, dok je položaj Srba u toj državi, onako odoka, sličan položaju koji su imali u NDH. Što veli Toma Marković: "Jasenovac na pjenu od mora".     

Irinej je tako prekršio jednu od Deset božijih zapovijesti, onu koja kaže: "Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga".

Što nije za čuđenje, budući da je on patrijarh crkve koja je u sveca proizvela čovjeka koji je prekršio zapovijest koja kaže "Ne ubij". Riječ je o popu Miloradu Vukojičiću, zvanom "Pop Maca", čovjeku koji je ubio majku slavnog glumca Miše Janketića i barem još desetoro ljudi. Čik pogodite po čemu je sveti "Pop Maca" dobio nadimak?

It’s about money, honey

Irinej je Crnu Goru usporedio sa NDH baš u mjesecu julu, dok se desetine hiljada nevinih srpskih turista, a među njima i sva sila žena i nejači, kupa i sunča u koncentracionim logorima Budvanska Rivijera, Sutomore, Ada Bojana i Herceg Novi. Očekuje se da svaki čas neko od zvijezda Pinka i Granda zapjeva obradu Thompsonove "uspješnice" – "Buljarica i Dobrota Stara, to je kuća Milovih bećara".

Pomenuti Đukanović je saopštio da je Irinejeva izjava toliko glupa i bestidna da očekuje da je ovaj demantuje. Nakon čega je Irinej poručio da se izvinjavati neće.

Novinari su se, to im je posao, nakon Irinejeve izjave dali u potragu za odgovorom na pitanje: zašto baš tako, zašto baš sad?

A odgovor je jednostavan: zašto ne? Kad su to iz SPC o Crnoj Gori rekli nešto drugačije?

To je prvo.

Ima i drugo: it’s about money, honey.

Irinej je tešku verbalnu artiljeriju upotrijebio baš u vrijeme dok crnogorska vlada priprema finalni tekst Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Nacrt tog zakona odobrila je i pohvalila Venecijanska komisija, što će reći da zadovoljava najviše evropske standarde. Taj zakon, ipak, Srpsku pravoslavnu crkvu čini veoma nervoznom.

Amfilohije: Crkva je stvorila Crnu Goru, a ne obratno

Đe je zapelo?

Zapelo je, prije svega, zato što SPC nije registrovana u Crnoj Gori. 

Kao što je ovih dana objasnio advokat Nikola Belada: "u odnosu na pravni poredak i pravne propise Crne Gore, u pitanju je pravno nepostojeći subjekt u Crnoj Gori, sa različitim nazivima: Srpska pravoslavna crkva, Crnogorsko-primorska eparhija, Mitropolija crnogorskoprimorska... Niti jedan jedini državni organ u Crnoj Gori do dana današnjeg nije utvrdio niti ima u evidenciji koji je tačan naziv ove grupacije.

Ovaj podatak, međutim, nije smetnja da navedena grupacija stiče ogromnu imovinu, zaključuje pravne poslove i stiče milione, a nedostupni su za bilo kakvu personalnu, poresku i finansijsku kontrolu. U svom arsenalu postupanja pred državnim organima Crne Gore raspolažu sa desetinama pečata i štambilja koje koriste u pravnom prometu Crne Gore. Poznato je na koji način se nekom subjektu može izdati pečat i štambilj, ali toj grupaciji je to nebitno. Nebitno im je da li imaju pravnu sposobnost, nebitno je da li mogu biti aktivno legitimisani pred državnim organima, nebitno je što se grade objekti bez građevinske dozvole, nebitno je što se na kulturno istorijskim spomenicima izvode radovi bez ili suprotno izdatim konzervatorskim uslovima".

Amfilohije je, dakako, na argumente o neregistraciji imao spreman odgovor. Godine 2012. beogradski Blic je taj odgovor sažeo u naslovu "Amfilohije: Crna Gora da se registruje kod SPC". Crkva je, više je puta ponovio Amfilohije, stvorila Crnu Goru, a ne obratno, pa bi jedino pravo bilo da se država registruje kod njega. Amfilohije je tvrdio i tvrdi da je SPC takozvana "tradicionalna vjerska zajednica" u Crnoj Gori, baš kao katolička crkva i Islamska zajednica, pa za registracijom nema potrebe.

Problem je u tome što tradicionalna crkva u Crnoj Gori nije SPC, sa sjedištem u Beogradu, nego Crnogorska pravoslavna crkva, sa sjedištem na Cetinju – i tako je bilo sve do 17. juna 1920. godine, kada je Aleksandar Karađorđević tu crkvu ukinuo dekretom. SPC, jasno, ne smeta miješanje svjetovne vlasti u vjerska pitanja kada Aleksandar ukida Crnogorsku crkvu, ali joj smeta kada sadašnja crnogorska vlast priprema zakon o vjeroispovijesti.

Tim zakonom je predviđeno da se "teritorijalna konfiguracija vjerske zajednice koja je registrovana i djeluje u Crnoj Gori, ne može prostirati van Crne Gore", te da sjedište vjerske zajednice koja je registrovana i djeluje u Crnoj Gori mora biti u Crnoj Gori.

Vjerskim zajednicama novim se propisom uvodi porez nas sve djelatnosti koje nisu vjerskog karaktera. SPC je, recimo, nedavno saopštila da je naumila graditi hotel u Herceg Novom. Irinej je bijesan jer bi na taj hotel (ah bruke, ah sramote!) ubuduće morao plaćati porez.

Inventivnost u nesprovođenju zakona

No prava muka je u ovome. Zakon predviđa da su "vjerski objekti i zemljište koje koriste vjerske zajednice na teritoriji Crne Gore, a za koje se utvrdi da su izgrađeni, odnosno pribavljeni iz javnih prihoda države ili su bili u državnoj svojini do 1. decembra 1918. godine, kao kulturna baština Crne Gore". Što će reći: državna svojina.

SPC smatra da je riječ o pokušaju "otimanja imovine, hramova i manastira od naše Pravoslavne Crkve i drugih Crkava i njihovog podržavljenja".

Ali Venecijanska komisija ne misli tako.

Kad bi rečeni zakon bio donesen i sproveden, SPC više ne bi mogla ono što je navikla činiti: na primjer u danilovgradski katastar na svoje ime upisati manastir Ostrog i milion i 200.000 metara kvadratnih livada, šuma i pašnjaka, pride još i Manastir Ždrebaonik i još 25 crkava i drugih objekata.

Kažem: kad bi.

Jer ako je crnogorska vlast u nečemu dobra i inventivna, to je nesprovođenje vlastitih zakona.

Podsjetiću vas da je ta vlast donijela i zakon kojim su dvije akademije, CANU i DANU, trebale biti spojene. CANU je saopštila da joj je napada na pamet da taj zakon poštuje. Akademije do danas nisu spojene, pa ipak premijer Duško Marković i ministri rado posjećuju CANU i ne štede na riječima pohvale toj organizaciji.

Ako se zakonima Crne Gore ne mora povinovati slabašna CANU, koje su šanse da će se na njih obazirati moćna Srpska pravoslavna crkva?  

Prije će biti da će i odsad biti kao dosad. Pljuštaće teške riječi, SPC će braniti srpske, a crnogorska vlast se zaklinjati u crnogorske interese. U praksi, svako će zadržati svoje: vlast – vlast, a SPC bogatstvo, moć i status države u državi Crnoj Gori.

Autor: Andrej Nikolaidis

Preuzeto sa: Al Džazira Balkan