Primjer može biti selo Čokrlije u Vraneškoj dolini kod Bijelog Polja. Koncesionar je isjekao stoljetnu bukovu šumu a za njim je ostalo ono što možete vidjeti na slikama. Šta je ostalo, prosudite sami...

Koliko je koncesiona politika države pogubna za šumske ekosisteme mogu se sjetiti svi oni kojima sjećanje može doprijeti do Dragišnice i sječe šume u nacionalnom parku. Šume više nema blizu puteva pa je tada koncesionar krčio puteve kroz nacionalni park Durmitor. Suđenje tom koncesionaru nikada nije dalo rezultata. U Crnoj Gori je pravda samo spora. Novac mnogo brže kruži.

Kakva je situacija sa crnogorskim šumarstvom najbolje pokazuje slučaj Vektre Jakić. Preduzeće koje je pojedinačno najveći koncesionar mjesecima ne isplaćuje zarade zaposlenima. A šege se svuda čuju...

“Što se tiče koncesione politike u šumama kod nas, aposlutno se može smatrati pogubnom po šumske ekosisteme. I ne samo to, već posledice mogu biti kao što u mnogim mjestima već jesu, dosta širih razmjera što uključuje gašenje sela i ugrožavanje lokalnog stanovništa. Problem koncesije se ne smije posmatrati samo kao uticaj na biodiverztet, iako je on jako veliki imajući u vidu da se sijeku prašume koje su opstale u minornim procentima kada je Evropa u pitanju. Problem su čitava brda koje te šume drže hiljadama godina, a način na koji se prave puteve i način kako se šuma siječe ne uliva nikakv optimizam.”kaže za Kodex Bojan Zeković iz NVO CZIP.

Najčešće se ne poštuju pravila nagiba, kaže Zeković objašnjavajući da se šuma ne bi smjela sjeći na nagibima većim od 25 procenata. Ali, šta zna prosječan crnogorski koncesionar šta je nagib. On procente može da izračuna samo u eurima i zato u crnogorskim šumama kojima prođu koncesionari ostaju rudokopi a ne život. 

“To su uništene prašume od kojih je lokalno stanovništvo moglo da živi kroz turizam. Umjesto toga imamo odronjena brda, zatrpane izvori, uništene i prekinute putevi i veliku nepravda prema lokalnom stanovništu. Utisak je da će opšta pohlepa promijeniti lice Crne Gore, uskraćujući ne razvoj sela, nego opstanak sela kod nas.” kaže Zeković za Kodex.

Bilo bi mudro i odgovorno, dodaje Zeković, zaustaviti ovakav vid eksplotacije šuma u Crnoj Gori. Šume su jako kompleksni organizmi čije četiri petine funkcija spadaju u domen ekosistemskih usluga a samo jedna petina bi ostala za ekonomske usluge. Činjenica je, dodaje, da siječemo granu na kojo sjedimo i zaboravljamo da je Crna Gora jedna od najšumovitijih zemalja Evrope, da smo kao narod upućeni na suživot sa šumama ali ne toliko kroz eksplotaciju šuma koliko kroz sve ono što su nam šume vjekovima pružale kao sigurnost.

“Crna Gora kao zemlja jako strmih nagiba, gdje 34 procenta teritorije potpada pod bujične tokove mora da ima šume kako bi se zaštitila od poplava u nizijama, dakle to je sistem koji je jako uvezan. Posledica sječe jednog terena može se i te kako osjetiti na daljini od više kilometara od samog mjesta gdje je sječa izvršena. U susret klimatskim promjenama, svjesni požara kao i naglih i obilnih kiša koje su sve češće, država bi morala da se ozbiljnije pozabavi ovom problematikom, a ne da blagosilja put u nepovrat.”poručuje Bojan Zeković iz NVO CZIP.

Ali, dok poplave stignu do Podgorice šume će na sjeveru Crne Gore očigledno nestati. Možda je već vrijeme da im polako kažemo zbogom. Inače, kako nezvanično saznajemo, Vlada planira da Upravu za šume, koja je jedina državna uprava van Podgorice, preseli…šta mislite gdje? Očigledno, sve što je lijepo ima kraj…u Podgorici…