To su one nesreće koje svojim posljedicama stignu do javnosti. Onih drugih, manjih, ima znatno više. Zlatko Šarović je teško povrijeđen jer je, prema natpisima medija, pao sa kranske staze u Kovačnici. Na isti način i na istom mjestu, prije četiri godine, smrtno je stradao Milovan Nikolić. I tada i danas priča je ista.
“Nijedna krupna investicija koja bi poboljšala uslove u kojima radimo nije se dogodila. Ni sada se ništa ne radi na tome. Oprema na kojoj radimo je zastarjela i iz godine u godinu stari, i iz godine u godinu sve je opasnije raditi u ovim i ovakvim uslovima.“ kaže za Kodex predsjednik Sindikata nikšićke Željezare Pero Kadović.
Pero Kadović, foto: Vijesti
A tamo, 2012 godine kada je turski Tosčelik preuzimao nikšićku željezaru obećavano je zapošljavanje 550 radnika i 35 miliona eura investicija u samo prve tri godine. Danas se više niko ni ne sjeća obećanih ulaganja u kompaniju u kojoj danas radi 200 radnika sa stalnim zaposlenjem i oko 100 onih koji u njoj rade na određeno. I rade na opremi koju je Tosčelik naslijedio od Borisa Kidriča, kako se u svoje zlatno doba zvala nikšićka Željezara.
“Mi uporno govorimo da su uslovi za rad u željezari katastrofalni i da su u ovakvim uslovima nesreće vrlo moguće. Od menadžmenta dobijamo prazna obećanja da će se uslovi rada popraviti a oni se ne mogu unaprijediti dok se ne modernizuje oprema na kojoj radimo. “ kaže za Kodex predsjednik Sindikata nikšićke Željezare Pero Kadović.
Nemaju željezarci ni neku pomoć države, ostavljeni su da sami brinu o sebi. Da se sami čuvaju i nadaju da, kad već ljudi nijesu na njihovoj strani, da ih odgore neko čuva. Inspekcije u nikšićku Željezaru ulaze samo kad se desi nesreća slična onoj.
“I tada se upravi pišu novčane kazne. Novčane kazne nijesu rješenje i nije nam u interesu da se ovi slučajevi završavaju novčanom kaznom od 500, hiljadu ili koliko već eura.“ kaže za Kodex predsjednik Sindikata nikšićke Željezare Pero Kadović.
A mi se izgleda polako navikavamo na činjenicu da se makar jedna velika nesreća godišnje dogodi u nikšićkoj Željezari. Preduzeću u kojem radnici govore o nehumanim uslovima rada a menadžment najavljuje projekte o kojima ne može da govori, valjda da ih ne urekne, a koji će zasigurno dovesti do povećanja zarada, boljih uslova rada i novih investicija. Tako je makar u julu prošle godine direktor prodaje i marketinga Tosčelika Primož Babnik tvrdio. I dalje se taj projekat krije od uroka.
U gradu industrije u kom je industrija u prošlom vremenu, radnici pristaju na svaku vrstu rada samo da bi zaradili platu. Pristaju i da rade smjene od po pola dana, bez slobodnog dana, pristaju da dolaze na posao kad im to gazda kaže i odlaze isto tako. I da čekaju da se obećanja koja su davali državni zvaničnici i različiti predstavnici menadžmenta konačno realizuju. Do sljedeće nesreće...
Komentari