PRVA knjiga eseja iz glume i režije prevedena sa srpskog jezika, ovih dana pojavila se u Makedoniji: autor je poznati pozorišni i filmski reditelj, pedagog, esejista, putopisac - Boro Drašković. Promocija će se održati u Skoplju, Strumici i Štipu, a makedonski izdavač je među koricama sabrao dvadesetak eseja iz jedanaest Draškovićevih knjiga. Gdje se sve dodiruje život i umjetnost, pozorište i novinarstvo, da li se razlikuju pravila u "oblikovanju" stvarnosti i jednog scenskog djela?
Pisanje je dio režije. I obrnuto. Moja prva objavljena knjiga bila je zbirka kratkih priča. Pisanje je dio mog promišljanja života i profesije. U jednom trenutku kad sam, na neki način, prestao da se bavim pozorišnom režijom, još više sam se posvijetio pisanju - kaže Drašković.
Neodvojivi su kao teorija i praksa, etika i estetika?
- I kao život i umjetnost. Kako pjesnik kaže, da biste razumjeli umjetnost, morate da pokušate da protumačite svijet. Da bi čovjek u tamnici shvatio svoje vrijeme, mora da ga noktom grebe po zidu. Osjećanje ukupnosti svih stvari oko nas je osnovna istina do koje možemo da dođemo. Režija je jedna od najuzbudljivijih profesija, ali za mene nije uzbudljivija od novinarstva: tim prije što sam prvu radnu knjižicu dobio kao novinar.
Kakve su veze režije i novinarstva?
- Gotovo ih ništa ne razlikuje, to su po svemu bliske profesije. Onih pet novinarskih pitanja (ko, kada, gdje, zašto i kako) osnovna su i za režiju. Ako donesete najuzbudljiviju vijest, ali ako ona ne odgovara na ova pitanja - niti je razumljiva, niti je potpuna. U obe profesije važna je ta neprestana bliskost sa čovjekom, osjećanje da ste u srcu tame ili svjetlosti, da ste zatečeni tamo gdje se odigrava komedija ili tragedija... Novinarstvo, kao i život, ima svoje žanrove. Nema nijednog događaja koji opusuje film ili teatar, da se ne ispisuje i novinskim slogom. I jedni i drugi pišu srcem, u neprekidnoj potrebi za istinom. Ako ne probudite emociju, nijeste do kraja ni u jednoj od ove dvije profesije. Kaže se da novine žive jedan dan, ali kad otvorite i one od prije pola vijeka, najednom ćete pokrenuti cijelu istoriju. Kao stari film koji je nakupio desetljeća. Ljudi olako bacaju novine. Dokumentacije su, nimalo slučajno, pravi muzeji i najživlja mjesta istorije! Ritam u režiji je praizvor svih događanja, kao što je brzina u novinarstvu.
Ipak, da li je vremenska distanca nužna za umjetničko djelo, za razliku od novinarstva?
- Kada sam pravio film "Vukovar, jedna priča" jedan ozbiljan kritičar rekao je da je trebalo da sačekam da prođe vrijeme. Ali, ta "istorijska distanca" je u nama samima. Zgusnuti pogled na stvari je naš odnos prema onome što se dešava. Dakle, distanca počinje u čovjeku koji "trpi" istoriju.
* Da li se s protokom vremena naknadno otkrivaju neke stvari?
- Mislim da se u životu dešava da kasnije saznate još neke činjenice, mada se istina u biti ne mijenja. Dok letite iznad nekog srušenog grada kao biblijske metafore, letite iznad ljudske tragedije. Suština je tu pred vama i svi koji su učestvovali u toj tragediji su na gubitku. Naša emocija se ne mijenja, ona nam tumači svijet. Miris ruže ili ukus majčinog hljeba uvijek nosite sa sobom.
Vjerujete da je današnji svijet loše mjesto za život?
- Kroz vjekove se nagomilavala negativna energija i sada je došla do kritične tačke na kojoj su počela da pucaju sva ljudska postignuća i prestaju da važe svi zakoni. Nema više ni čojstva ni junaštva. Eksplodirala je sebičnost, u svakom smislu. Novac je postao glavni promoter svih vrijednosti. I to baš kada je izgledalo da je civilizacija shvatila šta je suština života i kada se ljudski vijek produžio. Danas su gotovo sve vrijednosti uništene. Svijet je otrovan, a ta spoljna zatrovanost postala je dio ljudske strukture. Čini se da je sve moguće i da nas ništa više ne može iznenaditi. Nažalost. Ni da je neko opljačkao banku, ni da je ubio 70 ljudi, ni da se pojavila nova smrtonosna bolest, ni da je počeo rat bez objave. Kao da živimo u ružnom snoviđenju umjesto u pravom životu.
Ipak, šta je ono najvitalnije u ljudskoj prirodi što se opire pritiscima, promjenama, nedaćama?
- Svaki čovjek se rađa kao biće s budućnošću. Kao neko ko će da iskupi svoj život. Dobijen je na dar, ali ga moramo opravdati. Mada, dijete raste u čovjeka koji vremenom počinje da liči na roditelja. I dobrog i lošeg. Suština čovjeka je u njegovoj dobroti - svako treba da živi život kao umjetničko djelo.
(Izvor:Večernje novosti)
