Centar savremene umjetnosti Crne Gore, marta ove godine, priredio je u galeriji "Centar" u Podgorici samostalnu izložbu umjetnika iz Srbije Đorđa Stanojevića (Osečina, 1974). Stanojević je diplomirao slikarstvo (1999), završio magistarske studije (2001) i doktorirao (2012) na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu.
U dvoetažnom izložbenom prostoru u centru grada, izloženo je dvanaest vrlo kompleksnih radova od čega sedam ostvarenja u vidu slike, tri objekta i dvije prostorne instalacije, a djela su nastala u posljednje tri godine.
Kada se eksplikati percipiraju globalno u jednom turnusu, eksplicite se može zaključiti da se radi o raznovrsnom, sadržajnom i vrlo supstencijalnom stvaralaštvu, čiji autor istodobno, intenzivno promišlja, bilježi i supstituiše veoma specifična likovna djela.
Stanojević kao temeljno obrazovan i široko usmjeren umjetnik, stvara u više nivoa, a s obzirom na prostorne mogućnosti galerije, prezentirao je javnosti samo dio svojih istraživačko-likovnih radova.
Zapravo, kada se sveobuhvatnije analiziraju djela, bjelodano je da autor suštinski ide u dubinu, eksperimentišući u relativno suženom tematsko-medijskom cirkulumu. Svoj stvaralački koncept, Stanojević decidno artikuliše u uvodnom programskom zapisu.
On odista razumski definiše vlastita tehničko-tehnološka opredjeljenja, svoja bazna polazišta i ishodišta, ali se time otvara i niz drugih pitanja, na koja se još traže kompleksni odgovori.
Zapravo, Stanojević svojim promišljanjima i kreativno-likovnim rakursima, takođe nudi jedan vid osobene stvaralačke iluzornosti. Njegova konceptno-programska sintagma "slikati kao priroda", globalno definiše njegova umjetnička nastojanja, ali upravo i pokreće brojne nedoumice.
Stanojević je iz zatvorenog ateljejskog prostora, izašao u otvorene prirodne ambijente, koji su mu omogućili drugačiji pristup i inavotvorno definisanje svojih likovnih vizija. On je klasičan bojeni supstrat zamijenio baznim elementom, čistom zemljom.
Ta njegova neposredna veza sa prirodom i zemljom, otvorila mu je nove mentalno-egzekutivne mogućnosti. Zadržavajući klasičan blind ram i platno, Stanojević se u sferi dvodimenzionalnih eksplikata, odlučio na specifičnu pripremu tretirane ravni i brojne slučajnosti koje se stvaraju "same sobom", prilikom razlivanja, meandriranja i simbioznog prožimanja likidne supstance preko rustično-hrapavih, ili pak glatkih površina.
I koliko god Stanojević smatra da to nije "enformel", neposredni rezultati upravo govore suprotno. Zapravo, nije jasno zašto bježati od već dobro znanih "slučajnosti", koji mogu biti dovoljne "same sebi", ili pak biti izvrsan paradigmatsko-inspirativan poticaj za dalja konceptualno-likovna definisanja.
Upravo se to i dešava na nekim njegovim eksplikatima, posebno kod onih kod kojih se udarno optikalizuje izuzetno tamna i duboka mjehurasto-vretenasta forma, ili pak vizueliziraju gotovo neprimjetni grana i list. Njegovi hromatsko-valerski odnosi i ukupne pikturalne vrijednosti su veoma harmonični, milozvučni i izrazito suptilni.
I za tako melodično ishodište i opštu gamnu atmosferu, van svake sumnje, presudan je izbor i način realizatorskog materijala, zapravo u biti svega je zemlja, i mat medijum kao vezivna supstanca. Stanojevićeve radove ostvarene u vidu objekata ili prostornih instalacija, karakteriše izvrsan osjećaj za neposredan materjal, formu i oblik.
On gotovo nepogrešivo vlada kompozicionim i ostalim likovnim uzansama, koje su van svake sumnje, temeljno izučene u periodim solidne akademske naobrazbe. Takođe samatram da u likovnoj umjetnosti nije potrebno po svaku cijenu bježati od profesionalno-ustaljenih materijala i već dostignutih tehničko-tehnoloških vrijednosti, već upravo samosvojno izraziti vlastite osjećaje, zapravo samosvojne estetske zakonomjernosti i likovne supstencijalnosti.
Jer, nije toliko bitno čime je i kao nešto ostvareno, već što je suštinski stvareno. A to zasigurno, Stanojević nosi svojim nesumljivim talentom i znanstvenom naobrazbom.
(Izvor:Vijesti)
